Novo komunističko društvo gradi se na principima drugarstva i solidarnosti. Solidarnost nije samo svjesnost o zajedničkim interesima; ona takođe zavisi od intelektualnih i emotivnih veza koje povezuju pripadnike zajednice. Kako bi se izgradio društveni sistem zasnovan na solidarnosti i zajedništvu, važno je da su ljudi sposobni za ljubav i tople emocije. Proleterska ideologija pokušava da obrazuje i ohrabri svakog člana radničke klase da bude sposoban odgovoriti na nevolju i potrebe klase, na saosjećajno razumijevanje drugih i stvaranje svijesti o vezi pojedinca sa zajednicom. Ove "tople emocije" - osjećajnost, saosjećanje, odgovornost - proizilaze iz jednog izvora: oni su aspekti ljubavi, ne u uskom, seksualnom smislu već u širem značenju riječi. Ljubav je emocija koja ujedinjuje i posljedično ima organizujući karakter. Buržoazija je bila svjesna ovoga, i u pokušaju da stvori stabilnu porodicu, podigla je "bračnu ljubav" kao moralnu vrlinu; biti "dobar porodični čovjek" je u očima buržoazije bio važan i vrijedan kvalitet. Proletarijat bi takođe u obzir trebao uzeti psihološku i socijalnu ulogu ljubavi, i u širem smislu i u smislu veze među polovima, ne u jačanju porodično-bračnih veza već u razvoju zajedničke solidarnosti.

Objavljujemo prevod brošure "Lenin and Trotsky – What they really stood for" koju su 1969. godine napisali Alan Vuds i Ted Grant, britanski trockisti i osnivači Internacionalne marksističke tendencije. Degeneracija komunističkih partija, kao posljedica birokratizacije prve radničke države, dovela je do potpunog iskrivljavanja Lenjinove teorije i njenog dogmatičnog i mehaničkog prilagođavanja potrebama birokratske klike. Dosljedna borba Trockog i Lijeve opozicije je ne samo bila fizički ugušena, već je i zatrpana gomilom laži i kleveta, koje je proizveo staljinistički aparat gušeći svaku kritiku i rušeći demokratske tradicije boljševika. Laži i iskrivljavanja teorije Trockog su onemogućile novim komunističkim kadrovima da se nakon smrti Staljina upoznaju sa stvarnom prirodom protuvrječnosti unutar SSSR-a i da izučavanju tih proturječnosti priđu naoružani pravom marksističkom analizom. Autori brošure pokazuju da su nakon Oktobarske revolucije Lenjin i Trocki stajali na istim teorijskim i političkim linijama, po svim najvažnijim pitanjima, kao što su borba protiv birokratije, permanentna revolucija i internacionalni karakter socijalizma.

U posljednjem periodu, Češka Republika je izgledala kao relativno politički stabilna država u očima globalne vladajuće klase; sa dovoljnim ekonomskim rastom, veoma niskom nezaposlenošću, i čak rastućim platama. Ova relativna stabilnost, uglavnom održavana jakim njemačkim ulaganjima ojačala je podršku za premijera oligarha i drugog najbogatijeg Čeha, Andreja Babiša, i njegovu partiju berluskonijevskog tipa, ANO 2011.

Nakon hladnokrvnog napada na revolucionarni skup u Kratumu, prijavljeno je najmanje 13 mrtvih i stotine povrijeđenih. Prema izvještajima, tokom noći je došlo do povlačenja vojske koja je zamjenjena reakcionarnim, plemenskim Snagama za brzu podršku i policijom. Izlasci iz kampa su prije napada zatvoreni a meci su ispaljeni na mirne demonstrante koji su stajali uzvikujući "Mirno! Mirno!". Oružane snage su nastavile uklanjati kamp, paleći šatore, tukući i pucajući na nenaoružane demonstrante. U međuvremenu, svi koji su pokušali snimiti događaj su bili meta snajpera.

Oktobarska revolucija drastično je promenila situaciju u kojoj su se ruski homoseksualci nalaze, isto kao što je to učinila i za žene. Prvi krivični zakonik Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike donet je 1922. godine. Svi carski zakoni su suspendovani 1918. godine, a kada je konačno nakon nekoliko godina debate donet novi ustav, homoseksualnost, ili „sodomija“, kako je bila nazivana tada, je dekriminalizovana. Ovo je bio ogroman napredak za homoseksualce, koji su za vreme cara mogli biti uhapšeni i osuđeni na više godina zatvora, ili poslati u radne logore.

Inspirišući pokreti kao što su Idle No More, Black Lives Matter, demonstracije širom svijeta povodom Internacionalnog dana radnih žena, elementi Anti-Tramp pokreta su samo neki od primjera želje među radnicima i omladinom da se bore protiv ugnjetavanja i diskriminacije. Preovladavajuće perspektive mnogih ovih pokreta, čije je vodstvo pod uticajem akademske ljevice, je intersekcionalnost. Zato nije iznenađujuće da jedan sloj mladih ljudi i studenata koje su ovi pokreti politizovali posmatraju ugnjetavanje kroz intersekcionalnost. Ali šta intersekcionalnost znači, da li je korisna za borbu protiv ugnjetavanja, i da li je kompatibilna sa marksizmom?

Internacionalna marksistička tendencija (IMT) je od samog početka kapitalističke kontrarevolucije u Jugoslaviji odlučno odbijala da se u ime buržoaske "realpolitike" svrsta na jednu ili drugu stranu u bratoubilačkim privatizacionim ratovima na našim prostorima. Kao dosledni internacionalisti, prvi nacionalizam kojem su se naši drugovi i drugarice u Londonu usprotivili bio je "njihov", tj. mesijanski "spasiteljski" šovinizam zapadnih imperijalističkih sila, koje tvrde da bombarduju i okupiraju periferne narode za njihovo dobro, kao izbavitelji. IMT nije nikada pristajao na takve nacionalističke podvale, pa ni te 1999. godine, kada je naše međunarodno rukovodstvo bombardovanje Jugoslavije nazvalo pravim imenom - novim zločinom imperijalizma.

Donosimo prevod Teda Granta, britanskog trockiste i jednog od osnivača Militanta (trockističke grupe unutar britanske laburističke partije) i Internacionalne marksističke tendencije o uzrocima raskola između Sovjetskog Saveza i Kine. Grant ukazuje da raskol nije nikakva ideološka razlika između dvije države već se radi o uskim nacionalističkim interesima dvije birokratske kaste koje vladaju u ime radničke klase. Navodne razlike u ispravnom tumačenju marksističko-lenjinističke linije su ustvari pokušaji očuvanja različitih birokratskih interesa i privilegija i kontrola Komunističkih partija širom svijeta iz Moskve i Pekinga radi odbrane spoljno političkih interesa sovjetskog i kineskog birokratskog aparata. Degeneracija Sovjestkog Saveza zbog izolovanosti i odgađanja revolucije u naprednim kapitalističkim zemljama dovele su do birokratizacija revolucija u kolonijalnim zemljama koje će obilježiti skoro cijeli period 20. vijeka nakon završetka Drugog svjetskog rata i formiranjem desetina režima u formi proleterskog bonapartizma i deformisanih radničkih država.

Nastavljuju se napori Vašingtona da imperijalističkim državnim udarom uklone venecuelansku vladu. 26. januara SAD su najavile sankcije PDVSA (naftnoj kompaniji u državnom vlasništvu) i zaplijenu imovine. Ovo je vrlo ozbiljan udarac na venecuelansku ekonomiju i vladu. Jasno je da Trampova administracija misli da ima priliku i želi je iskoristiti.

Nakon instrukcija Bijele Kuće i sastanaka u Vašingtonu, Huan Gvajido se proglasio "predsjednikom" na uličnom skupu u Karakasu 24. januara. Ova objava nema nikakav legitimitet, ali su Gvajida odmah priznali Tramp, Bolsonaro, Makri i Almagro. Drugi su slijedili, uključujući i 19 zemalja EU. Nakon toga su pozvali venecuelansku vojsku da izrazi lojalnost novom "predsjedniku". Slijedile su američke sankcije venecuelanskoj naftnoj kompaniji PDVSA i zaplijena njihove imovine u SAD-u vrijedne 7 milijardi američkih dolara. 1,2 milijarde američkih dolara u zlatu koje pripada Venecueli je zaplijenila Banka Engleske po instrukcijama SAD. Cilj ovoga je gušenje venecuelanske ekonomije.

Hapšenja su skandalozno izvršena bez sudskog naloga inicijativom obavještajne brigade španske policije. Uhapšeni su ispitivani o učešću u protestima, a kasnije su pušteni. Ovo znači da nije bilo razloga za hapšenja, osim zastrašivanja i prijetnji aktivistima za nezavisnost. Među uhapšenima su Daniel Kornelja, gradonačelnik CUP-a u Selri, Ignasi Sabater, gradonačelnik Vergeza, koje su pritvorili agenti španske policije. Njihovom advokatu, Benetu Saljeljasu, je zabranjen pristup klijentima "dok se nisu policiji obratili na španskom jeziku", i vidjeli su ih tek tri sata kasnije. Jedan od uhapšenih je novinar fotograf Karles Palasio kojeg su uhapsili neidentifikovani policajci, odvodeći ga neoznačenim automobilom. Palasiju su pokazane slike blokade AVE brzih vozova u kojem je on očigledno nosio oznaku "PRESS". Očigledno da je zločin i novinarsko izvještavanje sa mirnih protesta.

U Albaniji troškovi obrazovanja predstavljaju najveće troškove domaćinstva: +2,3% za jednu godinu, dok je prosječni mjesečni prihod pao za 3%, na oko 400 evra mjesečno. Intervjuisali smo jednog od aktivista koji se priključio pokretu "zbog boljeg obrazovanja i bolje budućnosti". Represija je već počela: neki profesori su srušili studente koji učestvuju u pokretu, a roditeljima je zaprijećeno sa otkazima ako im djeca nastave protestvovati. Svi intervjuisani su zatražili anonimnost.