Peti oktobar: Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji

Srbija je već godinama pogođena redovnim masovnim mobilizacijama protiv režima Aleksandra Vučića, a protesti protiv Rio Tinta i skorašnji protesti protiv nasilja posebno su protresli njegov temelj. U oba slučaja, opozicija je tražila minimalne zahteve, a režim je pružio minimalne ustupke. Ipak, bilo je nemoguće biti nesvestan straha režima za svoju budućnost, usled sve težeg upravljanja situacijom, što u društvu, što unutar svojih struktura. Srpska napredna stranka počela je da gubi kontrolu nad svojim članovima, što onih na vrhu, to onih niže u hijerarhiji, a ironično, ono što je mirilo savest režima jeste potpuni nedostatak opozicije koja je spremna da pokaže bilo kakvu perspektivu, osim one apstraktne da će biti bolje bez Vučića.

[Source]

Duh onoga što je dovelo do Petog oktobra, mogao se osetiti posebno na poslednjim protestima protiv nasilja - moćnik na čelu vlasti, rašireno nasilje i kriminal u društvu, izuzetna želja da se nešto promeni, mlakoća i nedostatak strategije opozicije, i omladina koja shvata da je pokretu potrebno nešto više i radikalnije od šetnji i ponuđenih solucija.

Ovaj članak, napisan je dan posle Petog oktobra od strane drugova iz Internacionalne marksističke tendencije, u korespodenciji sa tadašnjim marksistima koji su delovali u Srbiji. Čitajući ove retke, teško je nemati osećaj kao da se istorija sprema da se ponovi. Ono što nam ovaj članak i podsećanje na Peti oktobar može pružiti jeste perspektivu onoga što možemo da očekujemo kada režim Aleksandra Vučića dođe u finalnu fazu truljenja.

Drugovi iz IMT su tada pružili odličnu analizu događaja, pritom praktično doslovce predviđajući dalji politički i ekonomski tok Srbije nakon pobede opozicije. Naša uloga, kao današnjih predstavnika Internacionalne marksističke tendencije u Srbiji i bivšoj SFRJ biće da ponudimo marksističku perspektivu u slučaju novih ovakvih razvoja događaja, jer ona ima mnogo plodnije tlo za izgradnju organizacije, nego što je imala davne 2000. Omladina nije imala priliku da vidi ništa drugo do dekadentnost kapitalizma koji vodi društvo u varvarstvo, i željna je za radikalnim promenama koje bi se suočile sa ovakvim sistemom. Ideje komunizma vraćaju se na videlo sve širim slojevima omladine, i to u originalnoj i zdravijoj formi, i njegove snage trebaće graditi u predstojećem periodu pobuna i revolucija, kako ‚‚novi Peti oktobri” i slični događaji ne bi propadali, kao što su propali kada su mase prepustile vlast nazad u ruke kapitalističke klase.

Marksistička organizacija Crveni, 05.10.2023.


 Događaji u Jugoslaviji predstavljaju politički zemljotres. U roku od svega 24 časa cela situacija se preokrenula. Odlučujući činilac u događajima je bila iznenadna pojava masa na sceni. Scene lavine ljudi koji idu za Beograd, štrajkovi, sukobi sa policijom, juriš na parlament, zagolicali su maštu sveta. U čemu je značaj događaja u Jugoslaviji? Koja je priroda ovog pokreta? I kakav stav bi marksisti trebali zauzeti prema njemu?

U prvoj godini 21. veka, svedočili smo ratu, revoluciji i kontrarevoluciji na Balkanu. Ovo jasno potvrđuje ono čega su se marksisti držali: da smo ušli u najburniji period ljudske istorije. Svi buržoaski stratezi tvrdili su da sa padom Berlinskog zida perspektiva socijalisitčke revolucije više nije na dnevnom redu. Događaji su dokazali suprotno iz zemlje u zemlju. U [članku] Novi svetski nered, napisanog tačno pre dvanaest meseci, naveli smo sledeće:

‚‚Celokupna istorija pokazuje da postoji povezanost između rata i revolucije. Kada se raščisti vatra šovinizma, mase bacaju pogled na svoje stvarno stanje i krenu praviti svoje sopstvene zaključke. Njihov bes se usmerava ka vladajućoj kliki koje ih je povela na putanju smrti, uništenja i siromaštva. Dok rat traje, radnička klasa saginje glavu. Ali to ne može trajati zauvek. Pre ili kasnije radnička klasa će ući u borbu. U Hrvatskoj su bili veliki štrajkovi, o kojima se slabo izveštavalo na Zapadu. Ovo ispoljava proces koji će se razvijati u svim balkanskim zemljama u predstojećem periodu. U određenom momentu teren će biti spreman za klasnu i internacionalističku politiku, zasnovanu na cilju stvaranja socijalističke federacije balkanskih naroda, kao jedinog načina da se probudi iz ove noćne more.” (iz članka ‚‚Novi svetski nered: svetski odnosi u praskozorje 21. veka”, Alan Vuds i Ted Grant, 15. decembar 1999.)

Godinu dana kasnije, ne vidimo razlog zašto bi izmenili ijednu reč onoga što smo napisali tada.

Antički Grci su imali izreku: onoga koga bogovi žele da unište prvo ga dovedu do ludila. Ovo definitivno deluje da se desilo sa Miloševićem. Raspisivanje izbora bila je greška iz njegove perspektive. Očigledno se nije nadao da će izgubiti! Svedočili smo mnogim sličnim fenomenima mnogo puta u istoriji. Lord Ekton, u svojoj čuvenoj poslovici, kazao je da moć kvari, a apsolutna moć apsolutno kvari. Autokratski vladari okružuju sebe kamarilom poslušnika koji im govore tačno ono što žele da čuju. Kao posledica, oni se odseku od stvarnosti. U ekstremnim slučajevima to bukvalno dovede do ludila (Hitler, Staljin). U trenutnom slučaju, očigledno je da je Milošević pogrešno ocenio raspoloženje srpskog društva. Sve se okrenulo protiv njih, ali nisu primetili raspoloženje koje zapravo vlada. Ali sada je to došlo na naplatu. Uprkos delimičnom uspehu režima da popravi uništenu infrastrukturu (mostove, itd.), uslovi stanovništva su ostali užasni. Nezadovoljstvo raste sve vreme. To se videlo u rezultatima skorašnjih izbora.

Teško je proceniti stvarnu situaciju, ali po svemu sudeći opozicija jeste dobila većinu glasova. Kandidati režima poseban poraz doživeli su u Beogradu. Ali bilo je jasno da Milošević neće lako prepustiti uzde vlasti. Šokiran izbornim rezultatima, počeo je da dobija na vremenu. Odmah je proglasio da niko nije odneo odlučujuću pobedu i da će druga runda glasanja biti 8. oktobra. Miloševićeva izjava je izazvala uzbunu na Zapadu. Lider opozicije, Vojislav Koštunica, izjavio je da će odbiti da učestvuje u drugoj rundi, zahtevao je od Miloševića da siđe sa vlasti i pozvao na građansku neposlušnost, uključujući i poziv na generalni štrajk. Rezultat tog poziva iznenadio je sve.

Munjevita brzina

Munjevita brzina događaja u ovom trenutku iznenadila je čak i iskusnije svedoke. Odnos snaga među klasama menjao se, ne dnevno, nego iz sata u sat. Drugog oktobra dobili smo poruku od srpskog marksiste u Beogradu, sa ovom ocenom:

‚‚Opozicija je dobila predsedničke izbore, ali izgubili su izbore za Federalni (jugoslovenski) parlament. Takođe, odneli su pobedu na lokalnim izborima u Beogradu, Novom Sadu, i drugim velikim gradovima. Međutim, najbitniji izbori su bili za parlament, jer sve zakonske i ustavne izmene usvajaju se u njemu. Federalni predsednik nema stvarnu moć, tako da pobeda opozicije nema stvarni značaj, osim psihološkog. Po mom mišljenju, čak i da Milošević prihvati poraz, režim se neće raspasti. Milošević takođe kontroliše republički parlament (Srbije) i ima svog čoveka za predsednika Srbije.

Opozicija je takođe pobedila na lokalnim izborima, ali je ona svejedno imala vlast u velikim gradovima poslednje četiri godine. Republički parlament određuje finansije i strukturu lokalne uprave, tako da ne mogu da učine mnogo štete režimu.

‚‚Opozicija organizuje demonstracije u velikim gradovima i skupila je mnogo ljudi na ulicu, ali ti ljudi nisu spremni da se bore za njih. Oni misle da su šetanje i pevanje dovoljni da sruše režim. Poziv na generalni štrajk imao je slab odziv u Beogradu, a koliko sam upućen, isti je slučaj i sa ostalim velikim gradovima. Ovo je logično, jer opozicija ne nudi nikakvu jasnu strategiju, niti solucije. Usled slabog odziva naroda stalno odlažu generalni štrajk - a u stvarnosti oni nisu sposobni da ga organizuju. Najavljen je za petak, pa pomeren za ponedeljak, a sada za sredu. Ako ne uspeju da naprave velike štrajkove u najznačajnijim kompanijama pre drugog kruga (8. oktobra) - a ja smatram da neće uspeti - biće poraženi. Milošević će organizovati sledeću rundu izbora i verovatno proglasiti pobedu. Onda će možda izvesti policiju na ulicu da rastera demonstracije.

Situacija u malim gradovima je radikalnija, ali čak ni tamo ljudi nisu spremni za otvoren sukob sa policijom. Rudari su okupirali jedan rudnik u centralnoj Srbiji i nekoliko sindikata upozorilo je da bi se mogli pridružiti štrajku. Međutim, njihovi zahtevi ograničeni su na prihvatanje pobede opozicionog kandidata protiv Miloševića. Nema ekonomskih zahteva za radnike.

Nažalost, bojim se da su radnici počeli da veruju u buržoasku propagandu o prednostima slobodnog tržišta, privatizacija itd, i usled užasne ekonomske situacije su spremni da ih pokušaju. To se videlo na izborima. Opozicija bi verovatno pobedila i u Federalnom parlamentu, ali Crna Gora je bojkotovala izbore i ovo je automatski dalo Miloševiću 50 posto poslaničkih mesta. Tako da ne mislim da ima mnogo prostora za socijalističkim idejama trenutno, ali ako se situacija radikalizuje, sitnoburžoaski karakter pobune i demonstracija bi se mogao pretvoriti u revolucionarno raspoloženje. I to bi moglo dovesti do samoorganizovanja radnika, jer je opozicija beskičmena.”

Ali čak dok smo čekali nove izveštaje iz Beograda, vesti su stigle o dramatičnim događajima. Stotine hiljada ljudi iz cele Jugoslavije slile su se u Beograd. Demonstranti su upali u parlament i zapalili ga. Za svega nekoliko sati, postalo je jasno da je režim Miloševića zbačen od strane masovnog pokreta koji je nosio sve pred sobom. Zar ovo ne protivreči oceni našeg srpskog korespodenta? Ne nužno. Uopšteno, gore navedeni paragrafi predstavljaju tačnu analizu snaga, iako su se događaji razvili drugačije nego što je predviđeno. Sada deluje kao da je vođstvo opozicije (DOS) bilo dalekovido i imalo potpunu kontrolu nad situacijom. Zapravo, uspeh pokreta nije vezan značajno, ili uopšte, za vođstvo opozicije, o čijoj prirodi ćemo sada govoriti. Ono ništa nije razumelo, predvidelo i prosto je delovalo kao nesvesan katalizator za sile van njihove kontrole ili bilo koga drugoga. Oni su se sami iznenadili svojim uspehom. Sa kampanjom za građansku neposlušnost protiv Miloševićevog odbijanja da prizna rezultate izbora, postali su referentna tačka za predstojeći potres. Ali nisu imali jasnu ideju kuda idu, niti su imali jasan plan delovanja.

Strani posmatrači nisu imali iluzija o hrabrosti i ‚‚dalekovidosti” opozicionih vođa. U članku napisanom 04.10.2000. pod naslovom ‚‚Da li Milošević može biti poražen?”, Džejns intelidžens dajdžest piše:

‚‚Sa perspektivom novih balkanskih konflikata na horizontu, rezultat septembarskih izbora u Jugoslaviji će biti ključan faktor. Međutim, pretpostavke da će se Slobodan Milošević povući deluju preuranjene.

‚‚…neki analitičari izgleda da i dalje veruju da će srpska opozicija uspeti da ukloni predsednika Miloševića. DžID-ova analiza je da je to skoro sigurno ludom verovanje.

‚‚…Zapravo, računajući na Miloševićevu kontrolu aparata državne bezbednosti i zvaničnih medija (posebno ključnih televizijskih kanala), šanse su male da će pasti sa vlasti. Sa činjenicom da su srpske opozicione partije još uvek razjedinjenje, pretnja koju DOS pruža je minimalna: procena koja je sigurno uticala na Miloševićevu odluku da raspiše izbore.”

Kao što vidimo iz ovoga, stratezi kapitala su bili jednoglasno skeptični povodom mogućnost pobede opozicije u Jugoslaviji. Štaviše, njihova perspektiva je bila da će Milošević iskoristiti vojsku i policiju da uništi opoziciju.

Međutim, drugi članak iz Džejns intelidžens dajdžest (18.9.2000.) pokazao je jasnije razumevanje procesa. Članak pod nazivom ‚‚Unutar Miloševićevih struktura” glasi:

‚‚Kako se bliže izbori u Jugoslaviji, DžID Vam pruža prošireni - i ekskluzivni - izveštaj tajnih službi predsednika Slobodana Miloševića iznutra. Mračno se piše, ali potvrđuje upozorenja koja smo izdali prethodnih meseci. Sukob bi sada mogao biti neminovan.

Značajna promena položaja u srpskoj političkoj sceni se dešava iza zavese, samo nekoliko dana pre jugoslovenskih izbora zakazanih za 24. septembar. Vodeće ličnosti prizivaju stare saveze i pokušavaju da formiraju nove kroz niz tajnih sastanaka. Nekoliko zvaničnika vladajućeg režima su u hibernaciji i bivši federalni predsednik javno se iščlanio iz Miloševićeve partije. Ovo ne piše dobro za miran ishod ovih izbora; radije, ukazuje da je interna politička scena postala zategnuta do kraja, i šta god da budu zvanični rezultati izbora, verovatno će biti uličnih protesta, sa velikom šansom za nasilje. To jest, ako se izbori uopšte održe, jer postoje indikacije o mogućem odlaganju.”

Ova ocena od strane ozbiljnih predstanika kapitala se ispostavila vrlo tačnom.

Nejednak odziv

Poziv opozicije na generalni štrajk inicijalno nije dobio skoro nikakav odziv u Beogradu i najvećim gradovima, pokazujući da opozicija nema podršku u fabrikama. To se vidi i iz novinarskih izveštaja. U utorak 03. oktobra 2000, Džilijan Sendford, korespodent Gardijana u Beogradu objavio je izveštaj pod nazivom ‚‚Klimav početak srpskog štrajka”. Na kraju je pisalo:

‚‚Generalni štrajk koji je imao cilj da prisili jugoslovenskog predsednika, Slobodana Miloševića, da prizna izborni poraz nije uspeo da potpuno zaustavi Srbiju.

Tvrđave opozicije iz provincije ostale su dosledne svojoj radikalnosti, ali u Beogradu i ostalim velikim gradovima radnici se nisu odazvali apelu opozicije za bojkot… Portparol opozicije priznao je da je odaziv bio razočaravajući.

‚‚Danas smo posebno bili neuspešni sa ovim generalnim štrajkom…”, rekao je portparol.” (Gardijan 3.10.2000.)

Međutim, izveštaj nastavlja sa opisom radikalnijeg raspoloženja u provincijama: ‚‚Štrajkači u rudniku Kolubara kažu da su pod ogromnim pritiskom, ali da su uspeli da odole policiji u nedelju uveče.

‚‚Svi su 100% spremni da nastave sa štrajkom,” izjavio je sindikalac Milovan Janković.

Oko 4.500 rudara takođe je spustilo svoje oruđe u rudniku Kostolac u istočnoj Srbiji. Blokirali su rudnik i elektranu, ali su održali minimum procesa rada.

U opozicionom gradu Kraljevu, novinarka Ljudmila Svetković je rekla da su svi ključni putevi blokirani. Restorani, prodavnice, autobusi, državne firme - čak i lokalna televizijska stanica Socijalističke partije Srbije - bili su u štrajku.

U obližnjem Kragujevcu, preko 30.000 ljudi je bilo na ulicama, uključujući automobilske radnike i oružare. U Čačku je pobesnela masa pretila da poruši poresku upravu.

U Miloševićevom rodnom gradu Požarevcu, koji je do skoro bio pod tvrdom kontrolom njegovih saveznika, poljoprivrednici su blokirali puteve i škole su bile zatvorene.”

Situacija je bila neravnomerna, ali radnici u glavnim centrima su još uvek bili potpuno pasivni.

Imperijalisti sigurno nisu imali mnogo pouzdanja u uspeh opozicije. Bili su sigurni da će Milošević uzvratiti udarac. Ovo je zapravo bila razumna ocena. Strahujući da se situacija može pretvoriti u građanski rat sa nepredvidivim posledicama, imperijalisti su predložili posredovanje Rusije. Verovatno su se nadali ponavljanju onoga što se desilo u ratu na Kosovu, kada je Jeljcin zabio nož u leđa Miloševiću. Međutim, stvari su otišle mnogo dalje nego što smo i oni i mi očekivali.

Događaji pre dve godine jasno su pokazali da demonstracije studenata same po sebi, koliko god da su masovne, ne mogu srušiti Miloševića. Iskazivanje sile bilo je dovoljno da zaustavi pokret srednjeklasnih opozicionara koji ‚‚misle da će šetanje i pevanje biti dovoljni da sruše režim.” Ipak, ova ispravna ocena slabosti srednjeklasnog pokreta deluje falsifikovana događajima koji su sledili. Zašto? Zato što se raspoloženje radnika krenulo menjati. Sve nagomilane frustracije, gorčina i nezadovoljstvo isplivali su na površinu. Kvantitet se pretvorio u kvalitet. Ali odlučni činilac u jednačini bila je uloga radničke klase. Da nije bilo borbe rudara, skoro sigurno bi se ceo pokret povukao. Spašen je jedino intervencijom radnika.

Kada se to desilo, celokupno raspoloženje masa se izmenilo. Ovo je pak uticalo na moral bezbednosnih službi. U prošlosti (npr, pre dve godine) one su bile spremne da koriste nasilje protiv demonstranata. Ali sada gledamo snimke na televiziji koje jasno pokazuju da se situacija promenila. Kada su vlasti poslale interventnu policiju da opkoli jedan od rudnika u štrajku, autobus pun demonstranata probio je policijske kordone nežnim, ali čvrstim izgurivanjem policijske marice sa puta, sve dok je policija gledala nemo, neradeći ništa povodom toga. Ovaj mali incident rekao je sve što ima da se kaže o moralu policije. Ubrzani rast revolucionarnog sentimenta u samo dvadeset četiri časa je detaljno zabeležen. Citiramo celi izveštaj iz Gardijana u petak 06. oktobra 2000, od Džilijana Sendforda u Kolubari i Ovena Boukota:

‚‚Protesti izbijaju u celoj zemlji gde aktivisti probijaju policijske blokade - Srbija: interventne jedinice rasterane dok se konvoji kreću ka prestonici

Dok su se konvoji opozicionih prevoznih sredstava slivali u Beogradu juče, izbio je talas protesta u ostatku zemlje. Neodlučne interventne jedinice stajale su sa strane, ili su rasterane od strane demonstranata.

U severnom gradu Subotici, blizu mađarske granice, privođenje studenta aktiviste izazvalo je protest 10.000 ljudi na gradskom trgu. U trećem najvećem gradu, Nišu, demonstracija slične veličine obeležena je pokušajem upada u lokalne kancelarije Miloševićeve Socijalističke partije, ali su je vođe opozicije odvratile od toga, da policija ne bi imala izgovor da ih napadne. Vodeni topovi ostali su parkirani.

Pokušaji da se uspostave blokade puteva ka prestonici su olako prevaziđeni. Gde je policija uspostavila blokade bila je nadjačana velikim brojem onih koji su napredovali… Demonstranti su iskoristili bager da izguraju dva kamiona napunjena peskom koji su bili parkirani na glavnom putu između opozicionog Čačka i Beograda. Policija u punoj opremi nije intervenisala dok je 12 milja dugačka kolona automobila i autobusa, sa zastavama opozicije i Srbije koje su se viorile kroz prozore, vozila 15.000 ljudi u prestonicu.

Na drugim blokadama, kamioni su sklanjani sa autoputeva, dok su demonstranti pregovarali sa policijskim komandirima da ih propuste. Na jednoj od blokada, demonstranti su prevrnuli policijska kola u šanac. Nekoliko hiljada ljudi šetalo je do Beograda iz industrijskog grada Pančeva, koji je 6 milja severno od prestonice.

Bilo je sve više prebega u opoziciju iz državnih medija. Novine Dnevnik iz severne Srbije, davale su izveštaje o opozicionom delovanju i talasu štrajkova i blokada. U štrajkujućem rudniku uglja na Kolubari, gde se prvi put policija povukla pred nasrtajem opozicionih demonstranata u sredu uveče, okupacija od strane rudara se nastavila u inat policiji koja je zauzela deo kompleksa u pokušaju da spreči raširene restrikcije struje.

Štrajkački komitet Kolubare odlučio je da ostane u rudniku radije nego da se pridruži maršu za Beograd. ‚‚Mi se ne bojimo, mi moramo da nastavimo,” izjavio je član Zoran Cvetanović. ‚‚Želimo da zadržimo svoje radnike u kopovima - mi ne želimo da oni idu u Beograd, jer mi moramo da ostanemo odlučni sa našim zahtevima i da se branimo.”

Drugi vođa štrajka je izjavio: ‚‚Ne treba da bude sukoba [sa policijom]. Ako oni znaju kako da pokrenu mašine, neka ih pokrenu. Mi nećemo raditi dok se pravi rezultati predsedničkih izbora ne priznaju. Dok Vojislav Koštunica ne postane predsednik.”

Opozicioni vođa je izjavio: ‚‚Pronašli smo vatru u Kolubari, dinamit koji je akvitirao ljude cele Srbije”

7.500 štrajkača Kolubare razumelo je šta je u pitanju. ‚‚Ne bojim se policije. Nema razloga da se bojimo,” rekla je Miljana Ljuba, tridesetšestogodišnja žena koja je provela 17 godina u kopovima, u regionu koji je do prošle nedelje čvrsto podržavao Miloševića. ‚‚Policajci su ljudi, kao i mi. Borimo se za pravdu.”

‚‚Ne interesuje nas krvoproliće,” rekao je Miloš Maksimović, 35. ‚‚Milošević ga je imao dovoljno u Bosni i Hrvatskoj. Poštujem gospodina Miloševića. Pre sam glasao za njega. Ali sada nam treba drugi čovek. Opozicija je pažljiva - i neće biti krvoprolića.””

Upad u parlament

Najpresudniji događaji desili su se u četvrtak u Beogradu. Vođe opozicije dale su ultimatum vladi: Milošević mora dati ostavku do tri poslepodne petog oktobra. U umu ovih ljudi, ovaj rok je bio pre svega retoričkog karaktera, jer niko nije očekivao da će Milošević pristati. Ali tada se desilo nešto što je poremetilo svačiji proračun. Iz cele Jugoslavije slile su se mase ljudi kao nezaustavljivi talas. Raspoloženje demonstranata može se sumirati jednim čovekom koji se besno obratio zaprepašćenom lideru opozicije: ‚‚Pogledajte na sat! Tri i sedam je, a niko se ne obraća. Šta ćete da uradite?"

Šta je vođa odgovorio na ovo pitanje nije zabeleženo. Ali odgovori više nisu bili potrebni. Masa, koju kao da je vodila nevidljiva ruka, odjednom se zaletela ka stepenicama parlamenta, koje je čuvao red unervoženih policajaca. Tada je počelo gurkanje. One napred, gurali su oni nazad. Policija je krenula udarati palicama i čovek se zateturao, hvatajući se za glavu. Ali nekako je udarcima policajaca nedostajalo snage. Masa je skoro telepatski razumela da otporu policije fali odlučnosti. Veličina demonstracije im je paralisala volju. Pojedini policajci su tu i tamo odbijali poslušnost i pridruživali se demonstrantima. Drugi, u očaju, ispaljivali su suzavac, izazivajući privremenu paniku. Demonstranti su se povukli, kašljući i gušeći se. Neki su povređeni. Ali ovo je samo razbesnelo demonstrante i motivisalo ih. U jednom momentu, slomila se volja policajaca. Mase su napredovale. Zgrada parlamenta je okupirana.

Puni besa, demonstrantni su utrčali u zgradu i počeli uništavati nameštaj i prozore. Zapaljena je vatra od koje je uskoro počeo požar. Ovo sugeriše da je bilo pripadnika lumpenproletarijata pomešanih sa demonstrantima. U međuvremenu se ozloglašena interventna policija povukla i utopila u masu. Još uvek su imali svoje oružje, ali ne i volju da ga upotrebe. U ovome je lekcija za svakoga ko želi da je nauči. Da nijedna sila na planeti zemlji ne može zaustaviti mase kada odluče da im je bilo dosta. Najmoćniji državni aparat, vojska ili policija mogu biti paralizovani i postati beskorisni, u momentu kada ljudi pokažu da su ozbiljno shvatili situaciju! Ova lekcija je usvojena od strane srpske radničke klase i neće biti skoro zaboravljena. Iste buržoaske vođe koje slave sada pobedu i bore se za vlast preko leđa masa će se u sledećem momentu kajati zbog toga.

Demonstranti su upali i u državnu televiziju, koja je takođe delimično zapaljena. Odjednom je cela nacija postala svesna da se nešto temeljno menja kada su sva tri TV kanala prekinuta. Kada se prenos nastavio, televizija je već bila u rukama opozicije. Državna novinska agencija Tanjug objavila je da je promenila stranu. Ovo je možda bila ključna tačka kada je rezultat borbe postao jasan. Preko noći ti prostituisani novinari državnih i prethodno promiloševićevih dnevnika ubeđeni su da prekinu sa svojom navikom koju su imali dosad i usudili su se da kažu nešto što liči na istinu. Međutim, stare navike teško odumiru. Kako su neceremonijalno napustili jednog šefa, bojazno su pogledali preko svog ramena gledajući na novog, pre nego što su nešto napisali. Sve novine su objavile specijale koji odražavaju promenu u njihovoj uredničkoj politici. Politika, Miloševićev stari glasnogovornik, na naslovnoj strani je stavila fotografiju gospodina Koštunice, sa njegovom rukom trijumfalno podignutom u vazduh, pod naslovom: ‚‚Srbija na putu demokratije” sa podnaslovom koji ga opisuje kao predsednika.

Da su radnici bili dovoljno organizovani i klasno svesni, mogli su preuzeti vlast bez krvoprolića i građanskog rata. Vojska je stajala sa strane. Nakon sastanka generalštaba, vojska je odmah objavila da će se držati Ustava i da će pucati jedino u samoodbrani. Kao uvek, vojska odražava raspoloženje društva. Ovo je posebno tačno u slučaju Jugoslavije, gde je vojska sastavljena od regruta, koji ne bi bili spremni da pucaju na narod. Čak i da su generali bili spremni da se bore na strani Miloševića, ne bi bili sposobni da to urade. Jedan krvav incident i vojska bi se podelila među sobom. Uprkos strahu od Miloševićevog uzvraćanja udarca, sve deluje mirno. U petak 06. oktobra, Gardijan je pisao: ‚‚Nikakav pokret od strane vojnih jedinica nije primećen ni u jednom delu zemlje. Momčilo Perišić, bivši načelnik generalštaba i sada ličnost opozicije, izjavio je da je kontaktirao jugoslovenske vojskovođe i da su obećali da neće intervenisati.”

Opozicija, na svoje iznenađenje, našla je vlast na ulici i samo je pokupila. Oformirao se ‚‚krizni štab” da preuzme funkcije vlade. Žure da ponovo uspostave državni aparat i spreče da se pokret ‚‚otme kontroli”. Koštunica je pozvao na ponovno uvođenje ‚‚reda”. Šta je njegovo prvo delo? Da pozove na kraj protesta i uspostavi ‚‚red”. Novi vladari (i njihovi zapadni mentori) brinu se oko uspostavljanja ‚‚glatke tranzicije”, i iz praktičnih razloga, ne traže krv još uvek. Ipak, napadi na Miloševićeve simpatizere primećeni su u Leskovcu i Beogradu. U momentu pisanja ovog teksta, ne zna se Miloševićeva lokacija. Postoje razni izveštaji da je pobegao u Moskvu ili Minsk, da se skriva u Boru na istoku Srbije, ili da je možda još uvek u Beogradu. Svakako, njegova budućnost je bleda. Ako ne nađe utočište u inostranstvu, završiće ili u zatvoru ili dva metra ispod zemlje.

Sa druge strane, Moskva nije pokazala preterano interesovanje da bude gostoprimiva prema svom starom drugaru. Premijer Mihail Kasjanov izjavio je ‚‚da se ne razmatra o političkom azilu”. Poznato je da je politika nezahvalna i da bivši diktatori nisu popularan brend! Sa karakterističnim cinizmom, ruski ministar spoljnih poslova Ivanov nije gubio vreme i doleteo je u Beograd da se rukuje sa novim buržoaskim liderima.

Zašto je Milošević pao?

Postoje momenti u istoriji kada autokratski ili reakcionarni režimi padnu, ne kao rezultat revolucije, nego prosto kao posledica sopstvenog truljenja i zamora. Nekada se opozicija domogne vlasti (uključujući i radničku klasu) bez borbe, kao što se desilo u Mađarskoj 1918, kada je Karoljev režim predao vlast komunistima bez borbe. Ova laka pobeda ubrzo je protraćena zbog grešaka Bela Kuna i vođa Komunističke partije Mađarske, ali to je sada druga tema. Još jedan ovakav slučaj bio je krah diktature Prima de Rivere 1930. Ovi režimi nisu zbačeni. Oni su propali kao rezultat unutrašnjih raskola, kao trula jabuka sa grane. Isto važi i za staljinističke režime Istočne Evrope jedanaest godina ranije. Sada se istorija ponavlja.

Hegel je jednom rekao ‚‚sve što je stvarno je racionalno”. Ali kada državni aparat izgubi smisao svog postojanja, kada postane ‚‚besmislen”, i najmanji otpor ga može srušiti.

Međunarodna buržoaska štampa konstantno vrišti o tome kako je Milošević bio ‚‚komunista” i da je ovaj pokret predstavljao pobedu ‚‚demokratije” (čitajte ‚‚kapitalizma”) nad socijalizmom. Ovo je besramna laž. Režim Miloševića nije imao nikakve veze sa socijalizmom. Kao što smo istakli pre dvanaest meseci, ovo je već uveliko bio buržoaski polubonapartistički režim, kojeg većinski vode gangsterski elementi:

‚‚Tokom ovog perioda Milošević i njegova gangsterska klika sprovodila je svoj sopstveni privatizacioni program. Primer je privatizacija srpske državne telekomunikacione kompanije 1997, kada su Telekom Italija i grčki OTE platili milijardu dolara da otkupe 49 posto vlasništva. Velika cementara u Beočinu je 1998. prodata francuskim i britanskim investitorima. Pančevačka Petrohemija je procenjena na milijardu nemačkih maraka i spremala se da ide na Londonsku berzu, pre nego što je počelo bombardovanje. Državne rafinerije šećera su takođe prodate stranim investitorima.

Mnogi iz Miloševićeve klike su postali vlasnici u ovom procesu i pretvorili se u kapitaliste. Njih ne zanimaju interesi radnika, nego njihova glad za bogatstvom, moći i privilegijama.” (iz članka ‚‚Zašto se marksisti protive i Miloševiću i ‚‚opoziciji” u Srbiji”, Ted grant i Fred Veston, 1. septembar 1999.)

Ono što je propalo u Jugoslaviji nije socijalizam, niti komunizam, nego monstruozna birokratska karikatura koja je već uspela da uništi temelje nacionalizovane planske ekonomije i koja se već kretala u smeru kapitalizma još pre ovih događaja. Jedina razlika između ovih elemenata i opozicije je u tome ko će preuzeti plen. Međutim, pobeda opozicije će ubrzati okretanje ka kapitalizmu, na štetu jugoslovenske radničke klase i celog naroda.

Prema anketama od prošle godine, preko 70 posto srpskog stanovništva bi volelo da Milošević ode, ali u isto vreme 40 posto nije verovalo opoziciji. Problem je što u Srbiji radnička klasa nema svoje političke predstavnike. Zbog toga je borba između Miloševićevog režima i opozicije borba između dva kapitalistička tabora. Oni se svi slažu oko toga da ekonomiju treba privatizovati. Ono oko čega se ne slažu je kako izvršiti tu privatizaciju i ko treba da ima koristi od toga.

Milošević je hteo da osigura da će njegova klika konsolidovati kontrolu nad privatizovanom ekonomijom. Opozicione vođe pak predstavljaju više prozapadno buržoasko gledište. Oni žele ‚‚reforme”, tj. privatizaciju, bržim tempom, te da otvore vrata svojim zapadnim mentorima. Nijedan od ova dva puta neće pružiti rešenje radnicima i omladini Srbije. U oba slučaja će mase patiti dok bogatstvo koje proizvode svojim radom biva opljačkano od strane buržoaske klase u usponu i bivših staljinističkih birokrata.

Razlog zašto je opozicija dobila podršku leži u bankrotu Miloševićevog režima. Trenutni režim u Beogradu nije rešio nijedan problem sa kojim se zemlja suočava. Baš obrnuto. Polubonapartistički režim zasnovan na gangsterizmu i korupciji je uništio zemlju i doveo je nadomak ambisa. U prošlosti se u Jugoslaviji moglo živeti sa prihvatljivim standardom. Ali više nije tako. Proizvodnja je prošle godine iznosila pola onoga što je bila pre deset godina. Za isti period, prosečna plata je pala sa 400 funti na oko 70, sa padom od 40 posto u prethodnom periodu. Životni standard je strmoglavo opao. Mnogim radnicima nisu isplaćene plate ili penzije. Čak i pre bombardovanja je nezaposlenost iznosila 25 posto. Ali je NATO bombadovanje izazvalo ogromno uništenje proizvodnih snaga i infrastrukture.

Miloševićeva avanturistička politika je dovela do nacionalne katastrofe bez presedana. Milošević se održao na vlasti 13 godina kombinacijom veštih makijavelijanskih manevara i politikom koja se svodila na permanentni rat. Ne zaboravimo da je došao na vlast cinično igrajući na sentiment srpskog šovinizma. Ovo je imalo fatalne posledice. Tito je uspevao da održi jedinstvo Jugoslavije na temelju regionalne autonomije. Uništavajući ovu autonomiju, Milošević je krenuo putem uništenja koji je otvorio vrata manevrima imperijalizma i doveo do raspada Jugoslavije. Ovo je potpuno reakcionarni razvoj situacije koji je bio protiv interesa svih naroda bivše Jugoslavije. Sada je Srbija ispala najveći gubitnik. Nakon deset godina nacionalnog sukoba krajnji rezultat za Srbe je 700.000 izbeglica iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova. Srbi su poniženi u tri rata koji nisu doneli ništa osim mizerije. Ova činjenica je polako došla do svesti masa i dovela do trenutnog raspleta.

Poslednji potez ovog kockara bio je rat na Kosovu. Ukidajući autonomiju Kosova, Milošević je lično odgovaran za niz događaja koji je neminovno doveo do rata u provinciji. Kako to inače biva, imperijalisti su iskoristili ovu priliku da pokrenu brutalnu kampanju bombardovanja. Dokle god je rat trajao, Miloševićeva pozicija je bila osigurana. Gađenje srpskog naroda prema divljanju NATO-a podrilo je prozapadnu buržoasku opoziciju. Još jednom je Milošević mogao razbuktati nacionalizam da bi se održao na vlasti, uprkos užasnom padu životnog standarda naroda. Ali kako se rat završio i kako smo predvideli, kako je prošla omamljenost šovinizmom, srpski narod se suočio sa surovom realnošću.

Buržoaski lideri opozicije, koje je pogurivao imperijalizam, nisu gubile vreme da viču o ‚‚demokratiji”. Dobili su odaziv među studentima i među srednjom klasom. Ali njihova fatalna slabost je bila nedostatak baze u radničkoj klasi. Bez podrške radnika, ništa se nije moglo učiniti. Odlučujuća uloga proletarijata demonstrirana je kristalno jasno u prethodnih par dana. Bez aktivnog učešća radnika, pogotovo rudara, najverovatnije bi Milošević pobedio. Kako je srpski marksista istakao, prosto bi sebe proglasio pobednikom u drugoj rundi, i onda iskoristio policiju da rastera demonstrante. Ali štrajkački pokret je to sve promenio. Pokazao je režimu da je došao kraj. Dao je nadu demonstrantima i potresao moral policije.

U revolucionarnoj situaciji, kako je veliki francuski revolucionar Danton istakao, glavni kvalitet koji je potreban je odvažnost. Oklevanje može biti fatalno. U Jugoslaviji su mase iskoristile priliku. Vlasti su bile potpuno iznenađenje i nespremne. Da je Milošević poslao interventne brigade odmah, možda bi i uspeo da razbije pokret pre nego što je sakupio dovoljno snage. Ali oklevao je i izgubio trenutak. To je kao ogromna grudva snega koja se gurala sa velikim naporom uzbrdo, i onda se sa vrha survala nizbrdo, rastući i hvatajući zamah dok ne postane nezaustavljiva. Dok su vlasti shvatile šta se dešava, mogućnost odgovora je izbledela. Kada je pokret dosegnuo određeni stepen, bilo kakav pokušaj njegovog gušenja u krvi rezultovao bi suprotnim efektom.

Pa, da li je onda ovo bila radnička revolucija? Nažalost, ne. Radnici su zasigurno učestvovali, ili barem deo radnika. Ostali su bili pasivni. Štaviše, zapadni mediji su govorili sve do eksplozivnih događaja, da je većina radnika uz Miloševića. Preciznije, nisu verovali opoziciji. I u tome su bili u pravu. Ali kako je istakao srpski marksista, nažalost je sve veći broj radnika, usled umora zbog ekonomskih poteškoća, rata, sveprisutne korupcije, laži i manevara, počeo da traži alternativu, i jedina alternativa koja je postojala u tom momentu je bila buržoaska opozicija. Iako su bili skeptični, većina je slegla ramenima i rekla: ‚‚Pa, ne može nam biti mnogo gore. Zašto da ne probamo sa njima?”

Slično raspoloženje je postojalo deset godina ranije u Istočnoj Evropi i Rusiji. To je značilo da ako su radnici uopšte učestvovali u pokretima, radili su to ne pod svojom zastavom, nego pod tuđom zastavom buržoazije. To je bio fatalan potez zbog kog su platili veliku cenu. Jer kada buržoazija podigne zastavu ‚‚slobode”, oni pre svega misle na slobodu da eksploatišu i tlače radničku klasu. Ova bolna lekcija naučena je od strane radnika Rusije, Bugarske i Rumunije. Sada je došao red na Srbe.

U međuvremenu, obaveza je marksista da radničkoj klasi kažu istinu. Ako se borite pod zastavom tuđe klase, ako napustite nezavisnu klasnu poziciju, onda će karakter pokreta biti određen od strane njegovog vođstva, ne vas. U presudnom momentu, kada je borba gotova, shvatićete da ste prevareni i orobljeni od plodova pobede. Buržoazija koja sada priča samo o slobodi će vam staviti čizmu na vrat i biće vam još gore nego pre. Ne želite da čujete ovu poruku danas? U redu. Ali život je težak učitelj i sutra ćete slušati.

Priroda vođstva opozicije

Namere buržoaske opozicije nisu tajna. One su objavljene u programu Demokratske opozicije Srbije, gde u tački ‚‚Prva godina nove vlade”, pored navedenih ciljeva vidimo:

Kao jednu od opcija za stabilizaciju valute predlažu ‚‚uvođenje monetarnog sistema dualne valute, tj. legalizaciju nemačke marke u internoj cirkulaciji” i ‚‚slobodan ulazak stranih banaka sa visokom reputacijom.”

Finansije za njihov program tzv. ekonomskih reformi (u stvarnosti privatizacije) bi trebao da dođe iz ‚‚direktnih stranih investicija (prodaja državne imovine u procesu privatizacije)”.

Predlažu ‚‚liberalizaciju cena”, tj. poništavanje administrativne kontrole cena. Uveli bi subvencije samo za ‚‚siromašne” kako kažu, ‚‚jer trenutno sve kategorije stanovništva su nepotrebno zaštićene kroz regulisane cene”.

Takođe planiraju da uvedu ‚‚liberalizaciju spoljne trgovine” sa ‚‚poništavanjem svih uvoznih i izvoznih kvota (osim za poljoprivredu)”.

Ali najbitniji deo njihovog programa, koji ih definiše kao reakcionarnu kontrarevolucionarnu koaliciju je tačka ‚‚Privatizacija” gde jasno kažu da: - ‚‚privatizacija se mora sprovesti relativno ubrzano zbog ogromnog kašnjenja u poredbi sa ostalim zemljama u tranziciji - privatizacija će se prevashodno sprovoditi kroz direktnu prodaju državne imovine, zbog ogromnog nasleđenog javnog duga kojeg treba otplatiti - privatizacija će stimulisati razvoj tržišta kapitala.”

Šta treba više reći?

U stvarnosti, vođe opozicije su prozapadne, proburžoaske i za privatizaciju. Slogan ‚‚demokratije” za ovu gospodu znači isto što je značio deset godina ranije u Rusiji. Vojislav Koštunica i ostale ‚‚demokratske” vođe, kao što su Zoran Đinđić i Žarko Korać ne pokušavaju da sakriju svoja buržoaska stanovišta. Opoziciju podržava imperijalizam novcem i resursima. Optužbe da je opozicija na platnoj listi Vašingtona su dokumentovane. Članak Nju Jork Tajmsa od Stivena Erlangera priznaje optužbe koje smo mi i mnogi drugi potegli u vezi američkog uplitanja u Jugoslaviju. Štaviše, Erlanger dodaje informacije koje nismo ni mogli znati. Na primer, on izveštava o ‚‚koferima punim novca” koji bivaju slani preko granice u Jugoslaviju da finansiraju ‚‚demokratsku opoziciju”.

Erlanger izjavljuje da ‚‚Nezavisnim novinarima i televizijama je rečeno od strane zvaničnika Američke pomoći ‚‚da ne brinu koliko troše za sada,” da je još mnogo novca spremno, prema rečima jednog upućenog radnika pomoći. Neki u opoziciji su se žalili da su Amerikanci smotani, gde šalju imejlove sa ‚‚state.gov” - adrese Državnog departmana - pozivajući ljude na nepolitičke sastanke sa američkim zvaničnicima u Budimpešti, Crnoj Gori ili Dubrovniku.” (Nju Jork Tajms, 20.09.2000.)

‚‚Čak i pre rata na Kosovu, SAD su trošile oko 10 miliona dolara godišnje na podršku opozicionim partijama, nezavisnim medijima i drugim institucijama koje su bile protiv Miloševića. Sam rat je koštao milijarde dolara. Ove fiskalne godine, u toku septembra, administracija će potrošiti 25 miliona da podrži ‚‚demokratizaciju” Srbije, sa nepoznatom količinom novca koja se troši prikriveno, kao podrška za prethodno propale povorke prošle godine, koje nisu srušile Miloševića, niti uticale na trenutne izbore. Sledeće godine, administracija će tražiti 41,5 milion dolara otvorene pomoći srpskoj demokratizaciji, mada će kongres verovatno saseći taj zahtev.” (ibid.)

Dalje: ‚‚Ali nema puno truda u tome da se prikrije činjenica da zapadni novac pokriva većinu anketa, reklama, štampe i ostalih troškova opozicione političke kampanje - to je jedan način da se osigura šansa opozicionim vođama da prošire svoju poruku u kvazi-autoritarnom sistemu, gde je televizija posebno pod čvrstom kontrolom vlade.” (ibid.)

Kongresno svedočenje 29. jula 1999, citiralo je američke zvaničnike koji su se bavili jugoslovenskom politikom, kao što su Robert Gelbard i Džejms Pardju, u kome su saopštavali senatoru Delavera Džozefu Bajdenu o svojim projektima. Oni opisuju stvaranje ‚‚prstena radio-stanica oko Srbije” koje emituju u Srbiju iz Bosne i Crne Gore, trošenje 16,5 miliona dolara prethodne dve godine na podršku ‚‚demokratizacije Srbije,” i dodatnih 20 miliona dolara da podrže crnogorskog predsednika, Mila Đukanovića, koji se odmetnuo od Miloševića 1998.

U neobičnom izvrtanju Klauzeviceve formule, ovde je ekonomija nastavak rata na drugi način. Ne treba pojašnjavati da se američki imperijalizam ne razbacuje novcem bez dobrog razloga. Kako kaže izreka: ‚‚Onaj ko plaća muzičara, bira pesmu.” Američki imperijalizam je odlučan u tome da stavi Jugoslaviju pod svoju kontrolu. Ono što nije uspeo pomoću bombi, sada pokušava sa dolarima. Pobeda opozicije bi značila podređivanje Jugoslavije Zapadu i ‚‚tržišnoj ekonomiji”. Značila bi opštu privatizaciju industrije. Ovo bi samo doprinelo opštem haosu i pogoršalo situaciju. Kao što je bilo u Rusiji, Bugarskoj i Rumuniji, glavni gubitnik bi bila radnička klasa. To bi bila katastrofa za već dugu patnju ljudi Jugoslavije. To je razlog zašto je radnička klasa ostala rezervisana prema opoziciji. Generalni štrajk je bio neuspeh, sa izuzetkom rudara, čije je delovanje posebno zbunjeno, zbog toga što bi oni bili posebno pogođeni u slučaju da opozicija dođe na vlast.

Uloga imperijalizma

Vesti o padu Miloševića dočekane su sa radošću od strane zapadnih lidera. Toni Bler i predsednik Klinton na televiziji otvoreno slave poraz svog omraženog neprijatelja. Ali pomešano sa ovim javnim trijumfalizmom postoji doza strahovanja. Klinton je upozorio da bi vojno delovanje za uklanjanje Miloševića bilo ‚‚neprihvatljivo”. Nestabilnost u jugoslovenskom društvu, haos i ‚‚anarhija” dugoročno im ne bi odgovarali.

Prokazivanja imperijalista protiv Miloševića i njihove ‚‚prijateljske” ovacije narodu Srbije smrde na licemerje. Ova civilizovana, hrišćanska gospoda koja je uništila Jugoslaviju bombardovanjem sada se postavlja kao prijatelj jugoslovenskog naroda. Njihov stvaran stav prema Jugoslaviji video se u nametanju teških sankcija. Sankcije su bile nametnute od strane vlade SAD i njenih saveznika da bi dezorganizovale i dodatno uništile proizvodne snage i infrastrukturu. One su nanele veliku štetu jugoslovenskoj ekonomiji, kao i opšte siromaštvo i patnju. U stvarnosti, njihov jedini problem sa Miloševićem je taj što on nije hteo da bude njihov komprador. Da bi osigurali pad svog neprijatelja, sva sredstva su bila opravdana.

Prethodnih godina je Vašington jačao svoju stegu na Balkanu. Albanija je već pijun u rukama američkog imperijalizma i NATO-a. Bugarska i Rumunija su se priklonile. I nakon sukoba u Bosni i na Kosovu, SAD sada praktično kontroliše širok deo teritorije regiona. Jača svoje vojne snage u Makedoniji i sada je fiksirala svoj zlokobni pogled na Crnu Goru. U Hrvatskoj, nakon smrti Tuđmana, postavljen je popustljiviji režim. Jedino im je srpski režim ostao trn u oku. Ovo je jedino što određuje njegovu politiku.

Uprkos svoj propagandi, rat na Kosovu nije razrešio ništa za imperijalizam. Čak se nije radilo ni o vojnoj pobedi u strogom smislu reči. Jugoslovenska vojska nije pobeđena u otvorenoj borbi, ali je načinjena ogromna šteta jugoslovenskoj ekonomiji i nadgradnji neselektivnim bombardovanjem civilnih meta. Da su se stvari razvile u smeru rata na tlu, vojni rezultat bi bio mnogo drugačiji. Jedini razlog zašto se to nije desilo je zbog toga što je Jeljcin, iz čiste sebičnosti, odbacio Miloševića u ključnom trenutku.

Rezultat ovog nelagodnog kompromisa je abortus u kome je Kosovo ostalo formalno deo Jugoslavije, ali Jugoslavija se ne pita ništa u vezi njega. Ovo se videlo i u poslednjim [jugoslovenskim] izborima kada su okupacione snage pokušale da spreče narod Kosova da učestvuje u njima, što je zakonski gledano imao pravo da uradi.

Preko godinu dana nakon kraja sukoba, ništa nije rešeno na Kosovu. Niko nije zadovoljan. Umesto etničkog čišćenja Albanaca od strane Srba, dobili smo etničko čišćenje Srba od strane Albanaca, gde su hiljade Srba, Roma i drugih manjina proterane iz svojih kuća. Vođe OVK, koje je Zapad donedavno slavio kao ‚‚borce za slobodu”, pokazali su se kao banda reakcionarnih kriminalaca koja se obogatila trgovinom narkoticima, krijumčarenjem oružja i prodajom ukradenih automobila. Dok brutalno tlače Srbe, takođe su zauzeti međusobnim sukobima, jer različite grupe mafijaša žele veći deo kolača.

Na žalost OVK, imperijalisti nemaju namere da im daju nezavisnost, jer kao što smo to istakli ranije, to bi značilo opšti rat na Balkanu.

Revolucija ili kontrarevolucija?

Da li bi se događaji u Jugoslaviji mogli nazvati revolucijom? Trocki ističe u svom delu ‚‚Istorija ruske Ruske revolucije” da je glavna karakteristika revolucije učešće masa u političkom delovanju. Sa ovog gledišta, u pitanju jeste revolucija. Međutim, to ne iscrpljuje pitanje. Ako postavimo pitanje koja klasa vodi pokret, moramo primetiti da je vođstvo buržoasko, i da iskorišćava pokret i nezadovoljstvo masa za svoje sebične interese. Zbog toga je situacija izuzetno kontradiktorna.

Elementi revolucije definitivno jesu prisutni, i postojao bi potencijal za stvarnom radničkom revolucijom kada bi subjektivni faktor bio prisutan, to jest, kada bi postojala istinska revolucionarna radnička partija i vođstvo. Međutim, u nedostatku tog subjektivnog faktora će pokret neminovno završiti isto kako je završio u Rumuniji, kao reakcionarni buržoaski režim.

To je tragedija događaja u Jugoslaviji. Bilo je tako lako zbaciti režim koji je delovao svemoćno! Toliko lako, a toliko teško! Toliko teško da radnička klasa iskoristi svoju pobedu i zaustavi prepuštanje vlasti u ruke svojih neprijatelja! Sve što bi bilo potrebno je pozvati radnike da uspostave sopstvene demokratske organe vlasti, izabrane radničke komitete na svakom radnom mestu i okrugu (koji su se u Rusiji zvali sovjeti), proširiti ove komitete da uključuju studente, seljake i vojnike, i povezati ih na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. Tako bi vlast mogla preći u ruke radnih ljudi, bez nasilja. Toliko lako, a isto tako užasno teško bez potrebne marksističke partije da objasni šta je potrebno.

Ali takva partija ne postoji. I glas radnika biće utopljen u opštem uzviku “Pobedili smo!” “Pobedili smo!”. Euforija zbog pobede omamljujuća je kao velika količina šljivovice, a mamurluk sutradan će biti jednako bolan. Jer ko smo ti ‚‚mi” koji su pobedili? I kako će se ova pobeda manifestovati? Ovo su pitanja koja niko ne želi da postavi trenutno. Ali ona se moraju postaviti i biće odgovorena.

Marksisti su već postavili to pitanje, a takođe ga i odgovorili. Pre godinu dana smo upozorili: ‚‚Masovna privatizacija će samo značiti rast već visokog nivoa nezaposlenosti. Podrazumevaće uništenje i ono malo garancije blagostanja koju je pružao prethodni režim baziran na državnom ekonomskom planiranju. Zato marksisti nikako ne smeju dati bilo kakvu podršku opozicionom pokretu u Srbiji. To nije zato što gajimo bilo kakve iluzije u Miloševića. Milošević je takođe neprijatelj radnog naroda. Oba tabora žele da budu na grbači radnika. Opozicija se kamuflira ‚‚demokratijom”, ali zapravo štiti interese svetskog kapitalizma, koji nije poznat po svojim demokratskim kredencijalima kada treba da štiti svoje fundamentalne ekonomske interese.”

Koliko god da je Milošević loš, buržoaska opozicija, te zapadne sluge sa njihovim planovima privatizacije, biće hiljadu puta gora. Jedini put napred u trenutnoj situaciji je na temelju nezavisne klasne politike radnika i sindikata. Bez podrške buržoaskim partijama! Jedino rešenje je uspostavljanje radničkih komiteta i borba za vlast radnika kao prave alternative Miloševiću i buržoaskoj opoziciji.

Gledajući trenutnu opštu zbunjenost i slabost subjektivnog faktora, deluje neminovno da ova povoljna situacija neće trajati. Prilika će proći i ustanak će biti uvod ka uspostavljanju otvoreno buržoaskog režima. Radni ljudi Srbije će platiti veliku cenu zbog ovoga. Ali život nas uči, i pre ili kasnije pokret će se ponovo pojaviti na višem, socijalističkom stupnju.

Ni Milošević, ni Koštunica, nego radnička alternativa!

Protiv kapitalizma! Za socijalističku Jugoslaviju!

Za Socijalističku Federaciju Jugoslavije, pod demokratskom kontrolom i administracijom od strane samih radnih ljudi!

Za demokratsku Balkansku Socijalističku Federaciju!

Alan Vuds i Ted Grant,
London, 6. oktobar, 2000.


Dodatak od 9.10.2000.

Ovaj dokument je napisan u jeku momenta, kada situacija još nije bila jasna. Jedina mala ispravka koju bi trebali napraviti je što se tiče položaja Miloševića. Sada je jasno, nasuprot ranijim izveštajima, da on nije pobegao iz zemlje, nego ostao u Beogradu, gde se našao sa ruskim ministrom spoljnih poslova. O čemu su pričali, mi ne možemo znati. Pretpostavljamo da mu je Ivanov predložio da odustane od bilo kakvog otpora (savet koji bi svakako bio suvišan) i prizna poraz kao dobar ‚‚demokrata” u zamenu za perspektivu igranja bilo kakve uloge u jugoslovenskoj politici u budućnosti.

Saginjući se pred neizbežnim, stara lisica se pojavila na jugoslovenskoj televiziji i mirno prihvatila poraz. Činjenica jeste da je ovaj poraz učinjen na ulici nakon borbe koja je bila sve, samo ne mirna. Štaviše, nije baš jasno da li će se Miloševiću dozvoliti da igra bilo kakvu ulogu u jugoslovenskoj politici i da li će uopšte ostati na slobodi.

Istina, novi lideri nastupaju oprezno, osiguravajući da neće biti nikakvog revanšizma. Ovo međutim nije motivisano humanizmom. Oni moraju da gledaju generale preko ramena, koji ne bi bili radosni za bilo kakvo suđenje Miloševiću i njegovim podržavaocima, jer bi se plašili da su oni sledeći na redu.

Što se tiče Amerikanaca, oni i dalje reže o ratnim zločinima uzdižući bauk nekog prokletog suda negde u Holandiji, čija uloga je misterija većini ljudi i koji još nije procesuirao nikog od značaja. Pet godina nakon sukoba u Bosni, Karadžić i Mladić su na slobodi, prkoseći Vašingtonu i njegovom pitomom sudu. Sada deluje da Milošević čini isto. Međutim, lord Oven, koji izgleda da je naučio nešto iz njegovih ranijih bosanskih avantura, upozorio je Zapad da ostave Miloševića na miru. Ako potegnu ovu nezgodnu temu sada, Vašington će samo dokazati staru tvrdnju da američki generali (i diplomate, kao Medlin Olbrajt) nisu sposobni da marširaju i žvaću žvaku istovremeno. Kao što je jedan Francuz jednom rekao: ‚‚Ovo je gore od zločina, ovo je greška!”

Join us

If you want more information about joining the IMT, fill in this form. We will get back to you as soon as possible.