Prvi krug predsjedničkih izbora u Turskoj nije rezultirao jasnim pobjednikom. Aktuelni predsjednik Erdoan iz AKP-a (sa 49,3 posto glasova) po prvi put će biti primoran u drugi krug. Njegov rival će biti Kemal Kiličdaroglu iz CHP-a, Republikanske narodne partije. Ovi izbori su bili teška bitka za AKP, koja vlada Turskom već 20 godina, a Erdoan ipak nije smijenjen.
[Source]
Ekonomska kriza je teško pogodila stanovništvo: inflacija prema službenim statistikama premašuje 80 posto godišnje, turska lira je u slobodnom padu, dok prognoze rasta BDP-a ne prelaze 3 posto. Masovni štrajkovi, najveći od 1970-ih, potresli su zemlju između kraja 2021. i 2022. godine. I na kraju, dogodio se katastrofalni zemljotres 06. februara, koji je samo u Turskoj izazvao preko 50.000 smrtnih slučajeva i ostavio milione ljudi bez krova nad glavom.
Ova katastrofa nije bila obična prirodna nepogoda. Erdoanova vlada dala je 12 “građevinskih amnestija” u 20 godina, posljednju 2019. što je rezultiralo lošom gradnjom koja je doprinijela velikim razmjerama razaranja. Jedan od stubova turskog ekonomskog procvata je građevinski sektor, a građevinski moguli su oduvijek podržavali AKP.
Bijes protiv vlade i investitora je porastao zadnjih mjeseci i postao još jedan faktor nacionalnog raspoloženja, uz neizvjesnost u pogledu ekonomske situacije. Pa ipak, to se nije pretvorilo u Erdoanov poraz na biralištima. Zaista, njegova izborna koalicija (Narodni savez) dobila je solidnu većinu u parlamentu, čak i ako će AKP izgubiti oko 20 mjesta.
Svi protiv Erdoana?
Čini se jasnim da je strategija "svi protiv Erdoana" propala. Kiličdaroglu je stajao u ime Nacionalne alijanse, koalicije koja se sastoji od šest stranaka. Većina je daleko od progresivne: Dobra stranka (GP) je nastala rascjepom neofašističke stranke MHP, ali s više prozapadnom linijom. Stranka sreće (SP) je islamska stranka od koje se AKP odvojila kako bi usvojila umjereniju liniju.
Buržoaska štampa opisuje CHP kao socijaldemokratsku. U stvarnosti, to je istorijska kemalistička (od Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske) partija buržoazije. Kiličdaroglu je tokom predizborne kampanje govorio protiv korupcije i visokih životnih troškova, protiv kojih se treba boriti klasičnim 'rješenjima' buržoazije. Na primjer, Kiličdaroglu je predložio "ortodoksnu monetarnu politiku" i "nezavisnost centralne banke". Ovo se prevodi kao: smanjenje javne potrošnje za borbu protiv inflacije i povratak banaka pod punu kontrolu buržoazije.
Što se tiče vanjske politike, obećao je da će “poštovati međunarodne ugovore čiji je Turska potpisnica”. To znači: "u slučaju moje pobjede, daću prednost Vašingtonu nad Moskvom" (sjetimo se da Ankara ima drugu po veličini vojsku NATO-a), ograničavajući turske ambicije regionalne moći. Što se tiče sirijskih izbjeglica (oko 3,6 miliona), CHP kaže da ih sve želi otjerati.
Kako bi se suprotstavio svojim protivnicima, Erdoan nije stao ni pred čim. Svoju državnu kontrolu nad medijima, TV-om i društvenim platformama koristio je na beskrupulozan način. Sigurno bi bio spreman da poništi izborni rezultat, kao što se dogodilo na opštinskim izborima u Istanbulu 2019. godine. Ali, za sada, nije mu bilo potrebno.
On je u januaru svima podigao minimalnu platu za 55 posto, a sedmicu prije izbora za još 45 posto državnim službenicima. Takođe je smanjio račune za gas i povećao starosnu granicu za odlazak u penziju, što je omogućilo da dva miliona radnika odmah ode u penziju. On je i ranije koristio ove vrste podmićivanja, iako će bez odgovarajućeg ekonomskog rasta oni jednostavno povećati inflaciju i ogromnu gomilu dugova Turske: opljačkati Petra da plati Pavlu.
Koristio je antiameričku retoriku, koja je veoma popularna u Turskoj, optužujući Bajdena da želi njegov poraz, odmah na završnom skupu. Moguće je da je u tome bilo istine, što potvrđuje i Njujork Tajms:
“Američki. zvaničnici i analitičari vjeruju da bi promjena u rukovodstvu Turske mogla predstavljati šansu za dvije zemlje — koje dijele važne strateške interese — da resetuju svoje odnose i potencijalno povuku Tursku nazad prema Zapadu.”
Još jedan pobjednički potez bio je omogućiti stotinama hiljada sirijskih i avganistanskih izbjeglica da se upišu u biračke spiskove. S obzirom na rasistički stav opozicije, nije teško zamisliti za koga su glasali!
Ograničenja ljevice
Narodna demokratska partija (HDP), glavna formacija kurdske ljevice, bila je u potpunosti uključena u strategiju "svi protiv Erdoana", koja je formalno pozvala na glasanje za Kiličdaroglua, uprkos tome što je isključena iz izborne koalicije, i uprkos činjenici da je CHP podržao sve represivne mjere koje je poduzeo Erdoan.
Na oltar manjeg zla, rukovodstvo HDP-a je žrtvovalo sve svoje principe i podržalo kemalističkog kandidata, tu političku struju rođenu na osnovu uskraćivanja prava nacionalnim manjinama!
Sigurni smo da će, u pokušaju da osigura podršku Ogana, ultranacionaliste bliskog Sivim vukovima (5,2 posto u prvom krugu), Kiličdaroglu prisvojiti “borbu protiv terorizma" (čitaj: Kurda) i neće oklijevati da se distancira od HDP-a. Zahvalnost nije vrlina u buržoaskoj politici.
Uprkos cenzuri i odluci da ga predstavlja YSP (Stranka zelene ljevice), kako bi se izbjeglo isključenje sa izbora, kako mu je zaprijetio Erdoan, HDP je dostigao 8,71 i dobio 61 poslanika, potvrdivši se kao treća politička snaga. Još četiri poslanika otišla su Radničkoj partiju Turske, maoističkog porijekla, koja je takođe podržala Kiličdaroglua.
Rezultat pokazuje potencijal za ljevičarsku snagu u zemlji, pod uslovom da provodi klasnu agendu, bez kompromisa sa različitim frakcijama buržoazije.
Nije naš zadatak da predviđamo ko će pobijediti na izborima. U manje vjerovatnom slučaju da Kiličdaroglu poništi ishod prvog kruga, on bi se našao u manjini u parlamentu, primoran da još više ublaži svoje razlike s Erdoanom kako bi mogao da vlada.
Umjesto toga, naša je dužnost da naučimo sve lekcije iz ovog prvog kruga. Štrajkovi i masovne mobilizacije potresli su Erdoana između 2021. i 2022. Skandali i rukovanje zemljotresom doveli su do kolapsa njegove podrške na biralištima.
Prilika da se riješi 'Sultana' je propuštena zbog neprincipijelnih izbornih manevara. Erdoana ne može poraziti ni najmanje zlo. Samo klasna borba može ukloniti Erdoana i trulu politiku turskog kapitalizma.
Da je HDP naoružan klasnim programom, koji svakodnevnu borbu za pristojnu egzistenciju povezuje s planom za socijalističku transformaciju turskog društva, mogao bi zabiti klin kroz etničke i vjerske podjele među radnicima i omladinom i ujediniti eksploatisane mase.
IMT radi na izgradnji ove revolucionarne alternative u Turskoj i širom Bliskog Istoka.