Mjere socijalnog distanciranja potrebne za borbu protiv širenja koronavirusa kojem smo izloženi već nekoliko sedmica promovisane su u medijskim kampanjama gdje naglašavaju prednosti ostanka kod kuće. "Napokon se možemo posvetiti svim onim stvarima za koje obično nemamo vremena zbog dinamičnosti u svakodnevnom životu: čitanje, joga, gledanje filma, što više hobija, to bolje..." Ali stvarnost je poprilično drugačija. Ova retorika prikriva činjenicu da zatvaranje kod kuće, karantena, izolacija, kako god se to zvalo, za milione radničkih porodica znači samo jednu glavnu stvar: nestanak mrvica (koje su ionako nedovoljne) koje su dobijali od države i na koje su se do sada mogli osloniti: - vrtiće, škole, usluge zbrinjavanja starijih i osoba sa invaliditetom. Vlada je počela sa određenim mjerama, dekret pod nazivom „Izliječi Italiju“, koji u odnosu na obim neispunjenih potreba, zvuči kao bolesna šala.

Četrnaestog marta, u Moskvi, pored zgrade FSB-a, niz nekoliko mirnih protesta se trebalo održati, protiv „slučaja mreže“ i novih ustavnih amandmana koje režim uvodi. Međutim, vlasti su odlučile da će tog dana sprečavati čak i legalne proteste - po svaku cenu. Nekoliko specijalnih policijskih odreda je bilo zaduženo da hapsi ne samo protestante, već i novinare koji su izveštavali o protestima. To je za rezultat imalo hapšenje preko pedeset ljudi.

Peking je tokom krize iz 2008. godine spasio svjetski kapitalizam. Sproveli su najveći fiskalni poticaj u istoriji, od preko 500 milijardi funti. Da nije bilo ovog poticaja, i globalne potražnje koju je stvorio za sirovinama i drugim dobrima koji su, kao posljedica, bili potrebni Kini, ova finansijska kriza pretvorila bi se u pravu depresiju. Kriza koja se upravo stvara pred našim očima je mnogo ozbiljnija nego ona od prije 10 godina. Ali ovog puta, Kina neće moći spasiti svoju, a kamoli svjetsku ekonomiju.