Dvadeseti Kongres kineske vladajuće Komunističke partije (KPK) dodatno je konsolidirao moć partijske države nad društvom sa predsjednikom Xi Jinpingom na njezinom čelu. Xi je formalno inauguriran u svom trećem mandatu kao vrhovni vođa zemlje, što je podvig koji se u povijesti Narodne republike Kine može mjeriti jedino sa Maom. Najviše rukovodstvo KPK-a sada je u cjelini sastavljeno od Xievih odanih poručnika. Kako zemlja ulazi u nadolazeći period, tema koja se temeljito pretresala na ovom kongresu bila je nužnost rukovodstva partijske države.
[Source]
U Kini, gdje kapitalizmom upravlja samoprozvana „komunistička“ birokracija, kongresi KPK-a su najznačajniji politički događaji.
Ove godine Kongres je otvoren usred najozbiljnije ekonomske i socijalne krize kojoj Kina svjedoči zadnjih desetljeća. Usporeni ekonomski rast, masovni društveni bijes zbog drakonskih COVID-19 lockdownova, kotrljajuća zamračenja i krize poput Evergrandea ubrzanim ritmom narušavaju stabilnost KPK-ova režima.
Presudna sekcija KPK-ove birokracije anticipirala je rastuću nestabilnost, a Xi Jinping je jedan od najistaknutijih zagovornika čvršćeg stezanja kontrole partijske države nad društvom u iščekivanju socijalne eksplozije. Jačanje moći Xia i KPK-a generalno reflektira ove rastuće kontradikcije u dubinama društva. Dvadeseti kongres je upravo prekretnica u ovom procesu.
Novo rukovodstvo i konačna konsolidacija
Na ovom Kongresu Xi Jinping iznio je generalni smjer za birokraciju u obliku promjena partijskog rukovodstva, amandmana na njezin statut te kongresnih dokumenata izdanih za svijet. O ovome se inače odlučuje mjesecima unaprijed putem tajnih sastanaka različitih partijskih frakcija iza zatvorenih vrata, što rezultira kompozicijom rukovodstva i politike koji reflektiraju balans snaga raznih tendencija unutar birokracije.
Ove godine Xi Jinping je osigurao treći mandat kao državni vrhovni vođa. Ovako nešto trebalo je biti ukinuto Dengovim vodstvom nakon Maove smrti u korist kolektivnog rukovodstva birokracije kako bi se spriječila pojava novog individualnog diktatora. Dvadeseti Kongres označio je kraj ove nepisane tradicije, a Xi Jinping se sada pojavio kao onaj diktator kojeg su Deng i kompanija pokušavali spriječiti prije mnogo desetljeća.
I drugo „pravilo“ koje je donio Deng također je ukinuto: ono koje jasno ukazuje na nasljednika iz redova najvišeg rukovodstva. Među novim članovima Stalnog komiteta Politbiroa nema jasnog nasljednika Xia. Xi bi lako mogao stremiti prema novim mandatima, možda čak i prema tome da bude doživotni predsjednik.
Ništa od toga ne treba čuditi s obzirom da je 2018. Xi već signalizirao svoje ambicije guranjem amandmana kojima su ukinuta ograničenja mandata za predsjednika i potpredsjednika.
Međutim, Xieva koncentracija moći izvire iz generalne potrebe KPK-ove birokracije za čvršćim stiskom moći u svjetlu rastućih kontradikcija unutar kineskog i svjetskog kapitalizma, kao i vrenja odozdo. Xi je uvjerio partijski mainstream da se partijska diktatura, privilegije i profiti mogu osigurati jedino centralizacijom veće kontrole nad društvom i ekonomijom.
I dok je Xieva pozicija već odavno poznata, svijet je čekao da sazna za novi sastav Stalnog komiteta (SK), odnosno sedmero najmoćnijih ljudi koji će vladati Kinom uz Xia narednih pet godina. Od Dengovih vremena SK je bio više ili manje proporcionalna reprezentacija moći različitih frakcija KPK-a koje su se međusobno držale pod kontrolom dok su vladale zemljom. Osim toga, kao što je već spomenuto, SK bi obično uključivao i jasnog nasljednika – najčešće osobu u 50-im godinama.
Novi sastav SK-a pokazuje kako Xi u potpunosti obara ovu tradiciju. Uklonjen je svatko tko bi mogao predstavljati potencijalnu protutežu Xiu. Ovaj organ vlasti sada je u cjelini ispunjen njemu najbližim i najodanijim podređenima.
Novi SK uklonio je moćne figure poput premijera Lia Keqianga, vicepremijera Hana Zhenga, predsjednika Političkog savjetodavnog kongresa Wanga Yanga i čelnika Nacionalnog narodnog kongresa Lia Zhanshua. Iako su u posljednjih pet godina prema Xiu već bili iznimno poslušni, ove ljude smatralo se potencijalnom protutežom Xievoj osobnoj frakciji. U zadnje vrijeme premijer Li Keqiang se više-manje otvoreno sukobljavao sa Xiem po pitanju zadržavanja žestokih COVID-19 lockdownova diljem zemlje.
Li i Wang se također smatraju i najotvorenijim protržišnim elementima unutar najvišeg rukovodstva. Njihovo uklanjanje indicira da je Xi potpuno svjestan predstojećeg turbulentnog perioda svjetskog kapitalizma i njegovog neizbježnog utjecaja na kinesko tržište, što će zahtijevati jaču ulogu države u nadolazećem periodu.
Iz prošlog sastava SK-a Wang Huning i Zhao Leji su zadržani. Prvi usko surađuje s Xiem kao njegov glavni propagandist, dok je drugi dirigirao antikorupcijskom kampanjom kojom su iskorijenjeni Xievi rivali unutar partije. Novi članovi SK-a su šangajski partijski sekretar Li Qiang, pekinški partijski sekretar Cai Qi, upravitelj KPK-ovog glavnog ureda Ding Xuexiang i guandonški provincijski partijski sekretar Li Xi. Cai Qi i Li Qiang bili su Xievi podređeni i vjerni poručnici dok je on bio guverner provincije Zhejiang između 2003. i 2007. Ding Xuexiang već je služio kao Xiev šef osoblja u prošlom mandatu.
Na ovaj način SK je sada u potpunosti ispunjen ljudima koji su u savezništvu sa Xiem i koji su već radili kao njegovi poslušnici. Ista frakcija ljudi, česta nazivana „Nova vojska iz Zhejianga“ (之江新军), koja je bila pod Xiem tijekom njegova rada u Zhejiangu i nakon toga, također dominira Politbiroom i Centralnim komitetom. Ostale glavne frakcije poput Saveza mladih komunista ili Jiang Zemina potpuno su izgubile svoj utjecaj unutar najvišeg rukovodstva. Novim sastavom Xi objavljuje Partiji, državi i svijetu kako je njegova uloga u upravljanju Kinom gotovo pa apsolutistička.
Kako bi Kongres zadobio kazališni štih, pred sam kraj se dogodilo javno poniženje Xievih glavnih rivala. Bivši predsjednik Hu Jintao, vjerojatno najistureniji predstavnik frakcije Saveza mladih komunista, sjedio je odmah kraj Xi Jinpinga prilikom zatvaranja Kongresa. Međutim, svega nekoliko minuta pred sam kraj, dvoje članova osoblja pokušalo ga je podići kao nekog tupana prije nego su ga ispratili iz konferencijske dvorane.
Ova epizoda odigrala se pred medijima. Snimka Huova odlaska jasno pokazuje da je bio iznenađen tim potezom i da je nevoljko izašao. Xi je sve promatrao hladnim pogledom. Procedura je nastavljena nakon što je Hu napustio prostorije, sa Xiem koji je odluke Kongresa obznanjivao pokraj prazne fotelje. Kasnije su službeni izvori tvrdili da je Hu napustio Kongres jer je bio „bolestan“. Kako god, poruka je jasna: Xi ne stoji ispod nikoga u Kini, čak ni ispod bivših lidera.
Osim samih promjena u vodstvu Partije i države, amandmani na partijski statut na ovom Kongresu također signaliziraju važne promjene u perspektivama birokracije.
U još jednom potezu s ciljem osiguravanja vlastite pozicije, Xi Jinping je progurao uključivanje principa „dva utvrđivanja“ u partijski statut. „Dva utvrđivanja“ (两个确立) eksplicitno objavljuju da Xi Jinping mora ostati u jezgri partijskog vodstva, dok misli Xi Jinpinga moraju postati vodeća ideologija KPK-a u nadolazećem periodu. Ovo ne ostavlja mjesta sumnji da, uz uvjet da sve ostane isto, Xi namjerava mnogo godina dominirati kineskom državom. Kako god, postoji mnogo razloga za sumnju da će sve ostati isto.
Ukleti “reformizam s kineskim karakteristikama”
Još jedan značajan amandman na partijski statut tiče se širenja kontrole nad tržišnom ekonomijom uz obuzdavanje rasta nejednakosti. Amandman glasi:
„...sistem pod kojim je javno vlasništvo glavni oslonac, a razni oblici vlasništva se razvijaju zajedno, sistem pod kojim je distribucija temeljena na radu glavni oslonac, dok uz taj oblik postoje i drugi višestruki oblici distribucije, te socijalistička tržišna ekonomija, važni su stupovi socijalizma s kineskim karakteristikama.“
Ovo odražava konstantan strah režima da bi stalni ciklusi ekonomskih boomova i padova kineskog i svjetskog tržišta mogli ugroziti stabilnost režima. Xi je otvoreno isključio mogućnost da će se Kina više ikada vratiti planskoj ekonomiji. Ovo zapravo otkriva namjere birokracije da intervenira u tržište kako bi „ispravljala“ prirođene kontradikcije kapitalizma.
Moćna bonapartistička birokracija u Kini kroz desetljeća je transformirala državu iz planske u kapitalističku ekonomiju, pri čemu je zadržala moćni državni sektor. Začela je razvitak tržišta i još uvijek vjeruje da može donositi sve odluke. Ali dinamika kapitalističke ekonomije je izvan kontrole birokracije ili bilo kojeg pojedinačnog kapitalista kojem bi birokracija htjela utjerivati svoju „disciplinu“.
Kapitalistički razvoj u Kini tijekom posljednjih 20 godina bio je ekstremno rapidan, pri čemu je u tom razdoblju uspio doseći stupanj razvoja za koji je zapadnim ekonomijama trebalo više od jednog stoljeća. Kao posljedica svjetlosnih brzina industrijskog razvoja danas postoji prekomjerna kapacitiranost u proizvodnji. Kineska industrijska stopa iskorištenosti danas nastavlja kružiti na oko 75 posto. Za usporedbu, stopa iskorištenosti u SAD-u stoji na 79 posto.
To su klasični simptomi krize hiperprodukcije koju je Marx davno objasnio. Zasićena tržišta čine proizvodne investicije manje profitabilnima pa se investicije posljedično sve više usmjeravaju prema neproduktivnim spekulacijama. Sve to pokazuje da je kineska kriza ukorijenjena u kontradikcijama kapitalizma – kao i na Zapadu – neovisno o pokušajima KPK-a da zamrači činjenice ili ublažava ove kontradikcije.
Za kapitalizam neizbježan rast nejednakosti proizvodi ogromno nezadovoljstvo među kineskim masama. Xiev režim svjestan je ovog problema. Xi Jinping je čak i preporučio da partijski članovi pročitaju knjigu reformističkog akademika Thomasa Pikettya „Kapital u 21. stoljeću“ da nauče kako je nejednakost na Zapadu odvela do političke nestabilnosti. Kina se ovome pokušava suprotstaviti redistribucijom bogatstva – ponovno, kroz jaku ruku države.
Ostaje vidjeti kako točno KPK namjerava to provesti. Još nije bilo konkretnih političkih poteza u pogledu distribucije, ali nad privatnim kapitalom jesu stegnute jače uzde. Nedavno su velike privatne kompanije i kapitalisti, poglavito Jack Ma, bili obuzdani ili kažnjeni radi divljih razina profita koje su bile doživljene kao prijetnja stabilnosti ekonomije. Partijska država razvila je kadrove da utječu na odlučivanje u privatnim kompanijama – broj poduzeća sa partijskim komitetima u menadžmentu narastao je na preko 1,6 milijuna otkako je Xi preuzeo vlast prije deset godina.
Iako se privatne kapitaliste pozvalo na red, Kina još uvijek nije uvela reformističke mjere koje smo u prošlosti viđali u nekima od najbogatijih kapitalističkih država. Kineski porezni sustav čvrsto favorizira bogate i teško opterećuje radnike. Ali bilo kakav pokušaj uvođenja „progresivnog“ poreznog sustava mogao bi potencijalno destabilizirati već nestabilnu ekonomiju. Primjerice, plan da se 2021. porez na vlasništvo proširi stopiran je pojavom krize Evergrandea, usred straha da bi novi porezi mogli pogoršati tržišnu paniku nad kineskim sektorom nekretnina.
Svejedno, uz rastuću nejednakost i društveno vrenje koje alarmira birokraciju, snažna ruka države mogla bi pokušati uvesti određeni stupanj „redistribucije bogatstva“. Pa ipak, marksisti razumiju da takve mjere ne mogu iskorijeniti kontradikcije s kojima se Kina suočava. Ustvari takav pokušaj mogao bi uzrokovati ekonomsku krizu koju birokracija očajnički nastoji izbjeći. Bilo kakav državni pokušaj ponovne uspostave društvene ravnoteže u ovoj bi fazi ozbiljno narušio ekonomsku ravnotežu. Doista, iz kongresnih rasprava o hongkonškoj i šangajskoj burzi može se zaključiti da će režim KPK-a u jednom trenutku nametnuti mjere koje tržišta smatraju štetnima.
Xiev režim sanja o stvaranju stalno rastuće kapitalističke ekonomije kojom savršeno upravlja država. U svom uvodnom govoru na Kongresu Xi je ponovio „dva nepokolebljiva principa“ (两个“毫不动摇”) koja kažu da država može jamčiti primarnu ulogu javnog vlasništva dok u potpunosti potiče razvoj privatnog vlasništva na savršeno stabilan način. Ovo je fantazija bez obzira na snažnu ruku države u ekonomiji. Kineski kapitalizam će nastaviti teturati prema istom kaosu u koji su njegovi rivali na Zapadu već upali, osim ako ga se ne svrgne i zamjeni socijalističkim planom proizvodnje temeljenom na radničkoj demokraciji.
Sablast militarizma
Još jedno važno pitanje o kojem je bilo riječi na Kongresu jest Tajvan. Mnogi vjeruju kako Xi ima ambicije da anektira Tajvan koji sve više postaje mostobran SAD-a u imperijalističkom rivalstvu dvaju sila.
Na partijskom Kongresu tajvansko pitanje je ušlo u fokus u dva ključna momenta. Tijekom uvodnog izvještaja Kongresu Xi Jinping je ustvrdio kako se Kina „nikada ne bi obvezala da napusti uporabu sile“ kao opcije aneksije Tajvana. U istom izvještaju Xi je naglasio potrebu modernizacije vojske kao nužan korak da Kina postane „snažna socijalistička modernizirana nacija“ (社会主义现代化强国). Kasnije je fraza „protiv tajvanske nezavisnosti“ upisana u partijski statut.
Pitanje Tajvana sadrži mnoge važne implikacije za režim KPK-a u cjelini. U zemlji, „ujedinjenje“ s Tajvanom bilo je glavno obećanje režima koji se sve više oslanja na nacionalističku demagogiju. Bilo kakva naznaka da KPK nije u stanju ovo i izvesti bila bi snažan udarac kredibilitetu režima među masama.
Na vanjskom planu, SAD rapidno naoružava Tajvan kao svoju liniju fronta protiv Kine kako bi pokušao spriječiti kineske ambicije. Biden je ove godine i više nego jednom eksplicitno izjavio da bi SAD vojno branile Tajvan. Iako su mu neki službenici iz administracije proturječili, čini se da SAD posrće prema napuštanju svoje historijske pozicije „strateške dvosmislenosti“. Iznenadni Pelosin posjet Tajvanu u augustu bio je još jedna provokacija s ciljem testiranja kineskih granica. Američki vojni establišment povremeno pali alarme radi navodnih kineskih planova invazije Tajvana, od kojih je posljednje bilo upozorenje admirala Matta Gildaya da bi Kina mogla izvršiti invaziju na Tajvan 2023. Ovakva upozorenja su najobičnije cinične imperijalističke smicalice s ciljem zadobivanja podrške kući u ime „obrane demokracije“.
Unatoč Gildayevim alarmima, kineska vojska još nije opremljena da zauzme Tajvan u roku od godine dana. Međutim, Xi očito gaji ambicije da postane kineski vođa koji je anektirao Tajvan. Kako bi to postigao, te obranio interese kineskog imperijalizma diljem svijeta, Xi će morati ubrzati osnaženje kineske vojne moći u narednom periodu.
Stoga svakog dana raste militarizam na svim stranama, a onda i potencijal za rat kao rezultat imperijalističkog rivalstva. Patetični apeli na „racionalnost“ vladajućih klasa na svim stranama su potpuno beznadni. Kapitalizam kao sistem inherentno gura države prema konfliktu kako potreba za ponovnom podjelom svjetskog tržišta raste među velikim silama. Tajvan je komadić šahovske ploče u kineskim traganjem za dominacijom u Aziji, dok je za SAD mjesto gdje namjerava matirati svog bujajućeg neprijatelja.
Ekonomija na tankom ledu
Xiev treći mandat u vođenju Kine bit će sve samo ne jednostavna procedura kao što ga je Kongres predstavio.
Sve je jasnije da je kineski kapitalizam na začetku ogromne ekonomske krize koja je bila pripremana rastom prethodnih desetljeća. Poremećaji pandemije COVID-a 19 samo su dodatak problemima s kojima se kineska ekonomija već suočava. Uoči 2020. režim je već mučilo pitanje može li Kina zadržati rast BDP-a od preko 5 posto. Danas se država već pomirila sa stopom rasta koja je debelo ispod 5 posto. MMF je smanjio prognoze kineskog rasta u 2023. na 4,4 posto. Kineski magazin Caixin predviđa rast od 2,4 posto u 2022. i 4,6 posto u 2023., uz pretpostavku da će se pandemijske mjere ublažiti nakon oktobra.
Ukoliko Kina završi sa sličnom stopom rasta kao na Zapadu problemi za KPK će se još više povećati. Kao što je istaknuo Atlantic Council:
„Dok se razvijene ekonomije poput SAD-a ili Ujedinjenog Kraljevstva rutinski nose sa rastom od oko 2 posto, takav bi scenarij u Kini mogao odvesti do masovnih otpuštanja, rapidnih stezanja kredita te ozbiljnih udaraca autoritetu Xia, što je za njega ujedno i najproblematičnije“.
Usporeni rast i dug glavne su prijetnje kineskoj ekonomiji. Razotkrivena kriza Evergrandea potječe iz neodrživog korporativnog duga, ali je samo sjenka čitavog kineskog problema duga. Danas ukupni nacionalni dug čini 230 posto kineskog BDP-a, dok je nacionalni omjer financijske poluge (eng. leverage ratio) na 273 posto. Prosječna poluga za kućanstva, kao temeljni pokazatelj utjecaja duga na živote ljudi, danas stoji na 70 posto.
Sama država koju Xi nastoji koristiti za upravljanje tržišnom ekonomijom nalazi se u rastućem dugu. Kažu da se stopa duga centralne vlade kreće na oko 43 posto. Kako god, regionalni dugovi opasno variraju. Duboko zadužene provincije Qinghai, Heilongjiang, Ningxia i Unutarnja Mongolija imale su 2020. razlike između rashoda i prihoda od preko 300 posto. Dodatno, u pokušaju revitalizacije kineske ekonomije nakon žestokih lockdownova u mnogim krajevima, država je naredila regionalnim vlastima da uvedu drastične kejnzijanske mjere podupiranja ekonomije čime su mnoge provincije bačene u još dublje dugove, dok se na manjinu provincija postavio teret generiranja neto dohotka državi. Državna poduzeća koja u kineskoj ekonomiji igraju ključnu ulogu danas imaju dug od 63,7 posto. Dugovi rastu posvuda u Kini, a režim dosad nije poduzeo nikakve mjere da ih obuzda.
Kineski model kapitalizma skrenuo je s ceste. Rast je sve više ovisio o sektoru nekretnina. Ali taj sektor danas ima stopu duga od 75 posto, što je otprilike isti postotak koji je američki sektor nekretnina imao 2008. Izgradnja nekretnina bila je temelj financija za lokalne vlasti budući da 40 posto njihovih prihoda dolazi od prodaje zemljišta graditeljima. Ovo je zauzvrat od presudne važnosti jer su lokalne vlasti odgovorne za ostatak rasta u ekonomiji posuđivanjem novaca za infrastrukturne projekte.
Građevinskim firmama do augusta nije isplaćeno preko 31 milijardeu dolarskim offshore obveznicama. Tako je zato što je prodaja domova protekle godine doživjela kolaps od oko 30 posto, što je mnoge nekretninske firme bacilo u bankrot. Kako su prihodi građevinaca kolabirali, tako su oni smanjili kupovinu zemljišta za nove projekte. Posljedično, prodaja zemljišta o kojoj ovise lokalne vlasti pala je ove godine za 28 posto. Ovoliko umanjenje prihoda za lokalne vlasti moglo bi destabilizirati njihovih 7,8 trilijuna dolara duga (skoro polovica kineskog BDP-a u 2021!) što vodi ekonomskoj krizi u punom zamahu.
Ova planina neodrživog duga lokalnih vlasti je, uz povezani boom nekretninskih spekulacija, bila gomilana da spasi Kinu i svijet od depresije 2008.
Kao što vidimo, u kapitalizmu ne postoji solucija koja bi jednom zauvijek mogla riješiti te probleme. Nizak rast i dug samo su simptomi krize hiperprodukcije. Nikakva konsolidacija vlasti u rukama države ih ne može nadići.
Odvajanje
Međunarodno gledano, treći Xiev mandat gledat će svijet ispunjen rivalstvima, protekcionizmom i konfliktima. Iznad svega, Kina će započeti borbu sa očajnički ratobornim američkim imperijalizmom i njegovim saveznicima.
Kina shvaća potrebu da se ekonomski zaštiti putem odvajanja od internacionalnih lanaca opskrbe kojima ultimativno dominira Zapad.
Ovo je bilo posebno očito kad je SAD prošli mjesec pokušao oboriti kinesku tehnološku industriju putem sankcija na mikročipove. Zauzvrat, Kina planira velike investicije da postigne „nezavisnost mikročipova“. Štoviše, Kina je usvojila plan da sve kompjuterske dijelove koji se proizvode u inozemstvu zamjeni sa domaćom proizvodnjom u roku tri godine. Kineski dobavljači kompjuterskih dijelova za kinesko tržište podigli su svoj udio na tržištu protiv stranih dobavljača. Lenovo (sa 57 posto) i Founder (sa 15 posto) sada su glavni dobavljači, dok su Intel i Dell na postocima od jedne brojke.
Kineski pokušaj odvajanja tehnoloških lanaca opskrbe dio je generalnog plana odvajanja s ciljem zaštite od ekonomskih napada sa Zapada.
Xiev režim poduzeo je slične mjere diplomatskog odvajanja. Za razliku od godina prije Xia, kada je Kina zauzela susretljivo držanje prema diplomatskim institucijama kojima dominira SAD, diplomacija pod Xiem obilježena je grubim ograđivanjem od Zapada (poznato pod terminom „diplomacija vučjeg ratnika“), uz pokušaje širenja alternativnih internacionalnih institucija gdje Kina može prikupljati potporu od drugih zemalja.
U svijetu rastuće multipolarnosti i nestabilnosti, Kina će pod Xiem neizbježno postati glavni pol protiv bloka američkog imperijalizma. Kineska radnička klasa će neizbježno patiti na ovaj ili onaj način kako će se konflikt između vladajućih klasa raznih sila produbljivati.
Borba odozdo
Xievo rukovodstvo suočava se sa svijetom ispunjenom nesigurnostima. Kineska radnička klasa propatila je mnogo u posljednjem periodu, pogotovo u zadnje dvije godine. Vidjeli smo odgovarajuće oštar uspon njihove volje za borbom, posebice među mladima.
Kineska radnička klasa patila je mnogo zbog žestokih mjera lockdownova koje je država nametala u svojem neuspješnom pokušaju održavanja „nultog COVID-a“. Svakodnevni životi milijuna ljudi remete se stalnim naredbama da se rade PCR testovi, dok se nezaražene (i njihove susjede) podvrgava loše vođenim karantenama. Desetine tisuća izgubilo je posao ili bilo poslano na odsustvo dok su cijene hrane u zonama karantena skočile u nebo. Mnogi kojima je naređeno da ostanu kući nemaju normalan pristup dnevnim potrepštinama.
Ove zbrzane mjere režima donesene bez promišljanja o raspoloženju masa ubrzo su uzrokovale masovno nezadovoljstvo. Većinu vremena ovo nezadovoljstvo se izražavalo putem lavine bijesa na internetu čime se prkosilo teškim cenzorskim pravilima. U drugim slučajevima, impresivni podvizi organiziranja poput protuvladinih prosvjeda na univerzitetima ili protesta depozitora u Henanu uključili su tisuće ljudi unatoč sveprisutnom internetskom nadzoru.
Nedavno je jedan čovjek putovao do prometnog pekinškog mosta Sitong i tamo objesio transparent kojim je zahtijevao pravo glasa i pozvao na štrajk za svrgavanje Xia Jinpinga. Organi vlasti su tog čovjeka ubrzo uhapsili, ali video njegova podviga proširio se internetom još brže te zaradio široke simpatije diljem zemlje. Počeo je cirkulirati i manifest za kojeg se pretpostavlja da je njegov. Iako taj čovjek gaji iluzije da se Kina može reformirati putem buržoaskih liberalnih linija, njegov čin prkosa prouzrokovao je mnoštvo diskusija, od kojih su neke odvele do zaključaka koji nadilaze liberalne demokratske zahtjeve i idu u socijalističkom smjeru.
Ove godine bilo je još mnogo incidenata koji se ne mogu prepričati u ovom tekstu. Međutim, jedna stvar je jasna: kineska radnička klasa sve se više približava velikim događajima. U jednom trenutku će neizbježno zakoračiti na pozornicu historije. Kako se kapitalistička kriza produbljuje unutar Kine, sve više ljudi bit će natjerano da svoj bijes izrazi na ulici. Pritisci na obično radništvo i mladež već sada su nepodnošljivi. Prije ili kasnije mase će biti natjerane na staze klasne borbe.
Dvadeseti partijski kongres pokazuje kako je KPK-ova administracija pod Xiem svjesna potencijala klasnog sukoba koji se kuha unutar kineskog društva te će očajnički pokušati spriječiti takav razvoj situacije. Kriminalna klika koja se svrstala uz Xi Jinpinga shvatit će jednom da, bez obzira na količinu koncentracije moći u vlastitim rukama, neće biti u stanju parirati kineskoj radničkoj klasi jednom kad se zaputi na staze klasne borbe.